Zaplješči rukama i zapleši

Dok se ‘veliki’ bendovi žale na internet i download, mnogi mali izvođači ih koriste za proboj do slušatelja i ugovora diskografa. U zadnjih godinu dana tako smo imali primjer Arctic Monkeysa, za koje su mnogi znali prije objavljivanja debi albuma, pa i ne čudi da se on prodao u rekordnom broju u prvom tjednu prodaje za neki novi bend. Slično tome, samo u manjoj mjeri ostvarilo se i Clap Your Hands Say Yeahu, peteročlanom bendu iz New Yorka, prošle godine.

Imali su gotov album, tiskali ga u maloj, vlastitoj nakladi, prodavali ga putem interneta i na koncertima, te čekali da im neki lebel ponudi ugovor. To se i dogodilo krajem 2005. kada im je Wichita Recordings ponudio suradnju.

Bend se okupio 2004., nakon što se pjevač i tekstopisac Alec Ounsworth preselio iz Philadelphije u Brooklyn, odkud je i ostatak benda, počeo je ozbiljniji rad na demo materijalu koji je predhodio albumu. Nakon samo četiri demo snimke Rolling Stone ih je proglasio za najbolji novi bend. Počeli su promovirati materijal i raditi na novim pjesmama, koje su završili sredinom prošle godine te ih objavili na ovom debi albumu istoimenog naslova kao i bend.

Album je vrlo pitak i zabavan, ali ima jednu veliku manu, a to je vokal Aleca Ounswortha. Njegov glas i način pjevanja su iritantni, kao kada noktima prođete po ploči, pa treba vremena da bi se priviknuli na njega. Razlog za ponovno slušanje daje glazbena podloga pjesama koja je raznovrsna i vesela, idealna za ljetne partyje jer će vas navući na ples.

Prva pjesma na albumu “Clap Your Hand“, kao da je izašla s neke ciganske fešte, karnevala, s primitivnom instrumentalnom pratnjom uz pljesak i grupom back vokala. Već sljedeća pjesma ukazuje da ovo nije neki folk nego punokrvni indie pop-rock album.

“Over And Over Again (Lost And Found)” s laganim gitarama i basom, uz synth pratnju zvuči kao nešto vedriji Interpol. Najupečatljivija je “The Skin Of My Yellow Country Teeth” u kojoj pjevač ima svoj trenutak inspiracije i besprijekorno nas vodi kroz razuzdanu pratnju ritam sekcije i bogato zujanje sintizajzera. Galopirajuće gitare uvode nas u sljedeću pjesmu “Is This Love?” u kojoj konstatno ponavljanje “And It’s love” u pripjevu zvuči zamorno.

Pred kraj albuma nalazi se blueserska “Gimme Some Salt” koje se ne bi postidjeli ni Black Keys ili Jon Spencer Blues Explosion. Posljednja pjesma je “Upon This Tidal Wave Of Young Blood” u kojoj otvoreno govore da treba pomoći američkoj mladeži koja je sklona uništavanju života, što svojih što tuđih (“They are going out to bars, And they are getting into cars, I have seen them with my own eyes. America please help them!“).

Od ostalih pjesama izdojio bih još “Heavy Metal” s uvodnom usnom harmonikom te “In This Home On Ice“, klasična pop pjesma u kojoj se skoro ništa ne razumije što Ounsworth pjeva.

Indie scena svakim danom raste, sve je raznovrsnija i zanimljivija, ali rijetko tko se probije do širih masa. Tako će vjerojatno biti i s Clap Your Hands Say Yeah, makar imaju potencijala za nešto više. Ovaj album dolazi kod nas sa gotovo godinu dana zakašnjenja, ali još uvijek nije kasno. Kada jedinu manu, glas pjevača, pretvore u vrlinu, bit će to odličan bend.