Žao mi je, pali ste

Budući da sam već sebi sam dosadan što uvijek imam neke predrasude prema njemačkoj rock sceni, svaki put moram dobro progruntati prije nego nekoga pohvalim. Rammstein su mi skroz dobri i iskreni dečki, pa je Tokio Hotel proizvod za njihove mlade tinejdžere i ne vidim razloga zašto bi ih itko u Hrvatskoj slušao, onda su me Long Distance Calling odličnim albumom natjerali da im dam basnoslovnu ocjenu.

I sada je nekako, za održavanje zlatne sredine, opet došlo vrijeme da nekoga popljujem – Psycho Luna.

“Göttin” ili Božica (ali ne hrvatsko ime, nego žensko božanstvo) njihov je posljednji dio nekakve zamišljene trilogije “Ice-World-Trilogy”, i budući da nikada nismo čuli prva dva dijela, zbilja ne vidim razloga zašto bi se mučili trećim.

Nazivaju se gothic/rock/dark wave bendom i sve je nekako obojeno modernim romantičnim i melankoličnim zvukom. Sve u svemu, svakog tko nije od prije zaljubljen u ovaj bend, molim da ode dalje lunjati po internetu (ako treba i po stranicama koje samo izazivaju viruse), jer ovo je toliko glup i nepotreban album da se ne isplati tratiti vrijeme čak ni na čitanje pogrdnih riječi o njemu.

Ja ipak moram biti altruist predan poslu koji će na brzinu preletjeti po nekoliko pjesama i zaključiti da su ovi Nijemci pokušali složiti melankoličnu atmosferu i prepričati priču o ljubavnom paru koje je rat razdvojio.

Jezik kojim su opjevali tu temu ne pomaže mi da shvatim poantu sam od sebe (pročitao sam na njihovoj stranici), a bo’me im ni ne pomaže da zvuče onako kako bi htjeli. Zato stvar “Feenpfad II” ne zvuči tužno i moćno, već kao jako loša kopija neke System of a Down kitice u stilu blesavih brojalica.

Žao mi je što se barem nisu potrudili oko zvuka (a Nijemci su sigurno sposobni za masnu distorziju), jer ovakvih bendova i ovako umjetnog i lošeg zvuka sam se naslušao i po našim underground koncertima i 90% njih zvuči iskrenije, bolje i puno maštovitije.

To se posebno odnosi na “Komm, wir leben” koja pokazuje nezrelost s aranžmanima. Ostalo većinom vuče na Paradise Lost za djecu (“Punkt: Mensh” i “Beltane“), ali ne moram ni naglašavati da im niti jedna stvar nije dovoljno jaka i moćna.

Eventualno hit “Alles nur getan” (pretpostavljam da je hit, jer su na disk stavili i spot) i brza “Morder der Liebe” s disco ritmom mogu proći, ali samo u usporedbi s njihovim ostalim radovima.

Skombinirali su pop, malo metala, gothic melodije, puno klavijatura i glasne refrene, ali sve skupa spojili su na loš način. Na način da se nigdje nisu našli, nego neinovativno skaču s jednog na drugi. Sve u svemu, klavijature ih možda malo izvlače, ali ništa ne izvlači primitivne aranžmane i jednostavno bezvezne pjesme.

Kao što su nam profesori na faksu često govorili: “Žao mi je, ali ja jednostavno ne vidim način da vas pustim. Pali ste!”