Žanrovski čušpajz bez ozbiljnih posljedica

Hakuna Matata – zagrebački je bend sastavljen od redom poznatih i već od prije aktivnih i potpuno afirmiranih glazbenika koji su svoj glazbeni zanat klesali kroz razne druge sastave dok se na posljetku nisu začahurili u Hakuni.

Svoje korijene vuku još iz 1998., a do današnjih dana dogodile su se razne preinake u sastavu od kojih su najvažnije, postavljanje Krešimira Mišaka na udarni vokal, uvođenje saksofona kojim rukuje Hrvoje Carić te dovođenje ženskog back vokala čime su dosta poradili na melodičnosti.

Osim izvođenja svojih stvari, glavna preokupacija im je Novi val te izvođenje pjesama srodnih bendova u kojima su neki od aktivnih članova benda i svirali.

U posljednje vrijeme dosta sam se zakačio na Hakunu, u rekordno brzom vremenu pogledao sam četiri live nastupa, iščekivao taj najavljivani album, i na posljetku “Antigravitacija” je napokon dolepršala do mog playera.

Nema tu baš previše materijala kojeg do sada na koncertima nisam čuo, ali i nekoliko tih ‘novih’ pjesama nije me razočaralo, niti su zapravo puno odskakale od onoga što sam već čuo. Glavna karakteristika “Antigravitacije” je humor. I to toliko topao i iskren humor kakvog na našoj sceni nisam već dosta dugo susreo.

Najviše od svega me fasciniralo, što su dečki zaista opušteno i uz puno zafrkancije, ali opet ozbiljnim radom, napravili ovo djelo. Nije neko remek-djelo, ali je CD koji bi se zasigurno mogao naći na svačijoj polici bez obzira na glazbeno opredjeljenje. Zanimljiv mi je iz razloga što ga žanrovski zaista nikud ne mogu svrstati, u suštini je to neki pop/rock, ali tu zaista ima svega.

Album za odmaranje, liječenje mozga od stresa i pritom razmišljanja o ničemu, jer tekstovi nisu napravljeni da se njima razbija glava u potrazi za nekom skrivenom poantom, već da lagano uđu u uho i zarobr te svojom srdačnošću. Dosta pjesama su vezane uz trenutnu socijalnu nestabilnost svakidašnjih ljudi, one s kojim smo stalno u doticaju, a gotovo da nismo svjesni njihov postojanja.

S druge strane nailazimo na robote, vanzemaljce, planete, svemir… Većinu tekstova potpisuje Mišak, sam ili s ostalim članovima benda. Za ove note socijalne konotacija zaslužan je Davor Masle koji u bendu ima još jedan ‘težak posao’ – gitaru.

Započeo bih s prvom pjesmom i vjerojatno najpoznatijom u širim krugovima ljudi, snimljenu u zaista zanimljivom duetu. Drugu stranu mikrofona drži poznati slovenski kantautor, šansonjer i svojevremeni ‘gazda’ Lačnog Franza – Zoran Predin. Pjesma se zove “Plastična suza” i definitivno je najveći adut čitavog albuma. Jedina stvar koja me malko zasmetala je ubacivanje ženskog back vokala na mjesta gdje ga zaista nije trebalo staviti. Znam da od viška ne boli glava, ali uz ove dvije ‘vokalne face’ zaista nije bilo potrebe nadopunjavati s još jednim sramežljivim, koji djelomično narušava koncept i značenje tog ostvarenog dueta.

Sljedeća se odaziva na ime “Trka traje” – nešto bržeg ritma isprepletena saksofonom sve povezano soft vokalom daje finu melodijicu za lupkati u ritmu po volanu dok ležerno čekate na semaforu da se upali zeleno svjetlo.

Treća po redu, i sigurno moj osobni favorit, je “Otkad tebe više ne volim“. Pjesma čije riječi, možda ne tako posložene, svi mi držimo u sebi, ali Mišak je taj koji je to prvi izrekao i uokvirio jednim, može se reći, lijepim ritmom sastavljenim od 4 akorda koji uredno imaju svoj početak te inverzivni završetak, što pjesmi daje tečnost i dinamičnost.

Na albumu postoje recitacija, to su “Red” te “Imigrant“. Iako se tematski potpuno razlikuju, jedna osobina im je ista, a ta je da ih odlikuje Ripperovsko nabrajanje uz ritam bubnja, koji se postepeno pretvara u naglašeni refren upotpunjen saksom, basom i Masleovim solažma. “Šareni pločnici” još je jedna od pjesma koja ide u korist moje izjave da je ovaj album ‘žanrovski čušpajz’, naime, ova pjesma je školski primjer reaggea ili dub ritma, ali u hrvatskom aranžmanu.

Da se na albumu osjeti dašak Novog vala, pobrinuo se Masle – Mišak tandem koji nam je podario “Desetu planetu“, pjesmu koja kao da je pobjegla s nekog ranog albuma Haustora. Karakterizira ju poigravanje basa i saksa, dok je Mišak za izgovaranje teksta upotrijebio formu kratkih rečenica sa izduženim refrenom koje tako tipično za Rundeka.

“NKV” pravi primjer Masleove fasciniranosti Zagorjem. Kao što sam već prije rekao, Selma je ‘doktor socijalke’, a kad još piše o nečemu što ga fascinira, kod mene, za slušanja dovodi do stvaranja pravih realnih slika s krajolicima i ljudima na zadanu temu.

Stvar za koju je prvu snimljen video spot zove se “Obični smrtnici” – još jedna pjesma proizašla, zajedno sa “Sused Slavek“, iz Slemine radionice socijalne lirike.

Malo znanstvene fantastike nikad nije naodmet. Autor Mišak. Ime “Stisni taj gumb“. Pjesma depresivne teme, o nadam se dalekoj budućnosti koja nas definitivno očekuje, obavijena veselom muzikom. “…gradit ćemo, obradit ćemo njive/po svijetu sijat ćemo gljive/bit ćemo zdravi i čisti/ali ne prije što se neprijatelj uništi…” čini mi se da aludira na jednu poznatu svjetsku facu koja ovih dana nije baš na glasu, a često se znade naći na tapeti raznih muzičara.

“Stvar gledišta” još je pjesma koju bih spomenuo, a nalazi se pred kraj albuma. Stvar s naglom promjenom dinamike i ritma koja se finalizira u zdušnom zbornom refrenu, čiji smjer ocrtava glavni vokal.

Da sumiram. Najviše mi se od svega sviđa taj saksofon koji je pun pogodak i na kojeg zaista ne nailazimo puno kod rock bendova. Tako dobro upotpunjuje čitavi zvuk i krpa one rupe koje su previđene. Nisam puno očekivao a dobio sam dosta…