Zanimljiv debi

U posljednjih par mjeseci, kroz ruke su mi prošli mnogi mladi hrvatski bendovi koji se pokušavaju probiti na našoj estradi. Neki su izdali slabašne albume (Indigo), neki pokazuju veliki potencijal (Belani i Les), ali niti jedan me nije oduševio da bih mogao reći ‘to je to, to je naš the best new thing’.

Dobivši u ruke album benda Quasarr, ponovno sam bio na početku jer nisam znao ništa o njima, što mi je uvelike olakšalo samo preslušavanje jer se nisam trebao ‘zabavljati’ sa stvarima kao što su ‘postojeći singlovi’ i ‘ostatak albuma’. Sve mi je bilo potpuno novo i vrlo dobro na prvo slušanje.

Zvuk benda bih opisao kao moderan art pop-rock pomiješan s elektronikom uz vrlo živahne ritmove koji pjesme čine vrlo plesnim. U nekim trenucima zvuče kao Ramirez podebljan svim mogićim elektronskim dodacima. Hm, ovo možda malo zvuči kao da želim reći da je album loš, ali to nije niti u najmanju ruku jer uz ovu usporedbu od malo prije dodajem ‘na najbolji način’.

Vokal Borisa Štoka moram izdvojiti jer je jedan od najboljih na našoj estradi. Pomalo vuče na Urbana, ali ta parelela je više zbog sličnosti u interpretaciji koja je prepuna kvalitetnog izražavanja svih emocija koje su u njemu. Štok je ujedno i tekstopisac, pa mu se još lakše poistovjetiti s temama o kojima je pisao, a stihovi su pogođeni baš onako kako treba, inteligentni, osjećajni i prije svega ljubavni.

Da se ostatak ekipe ne osjeća zapostavljeno, moram pohvaliti i ostatak benda, Filipa Franka, Nevija Rugaša i Livija Hubičku koji se jako suvereno poigravaju sa svojim instrumentima, pa dobivamo dojam kao da im je ovo četvrti ili peti album u karijeri, a ne tek prvijenac. Tu se mora još spomenuti odlično pogođena produkcija Denykena koji se ‘igrao’ ovim albumom gotovo godinu dana.

Prva je “Ti“, hit koji se neprestano vrtio u eteru tijekom prošle godine, pjesma kojom je bend i skrenuo pažnju domaćih medija na sebe. Sljedeća “Groove” ima pravi naziv jer je zaražena vrlo plesnim grooveom uz moćnu glazbenu podlogu, dok “Arpeggio” nimalo ne zaostaje za njima.

“Jednostavno loš” počinje malo smiksanim glasom koji uskoro ‘procvate’, a u pripjevu se čuju trubači koji daju pjesmi atmosferu kao da dolazi sa soundtracka s nekog novog filma o legendarnom 007 Jamesu Bondu. “Neki drugi svijet” je još jedno glasovno-instrumentalno poigravanje kojim su pokazali da se radi o vrlo zanimljivom bendu, a Štok zvuči kao moderni Ivo Robić. “Vilma” zatvara prvijenac Quasarra, a u njoj se osjeća postepeno građenje atmosfere, dok se vokal najviše približava izvedbama Massima, samo što je puno sigurniji i glasniji u odnosu na njega.

Album traje gotovo pedeset minuta što ukazuje da su pjesme (pre)duge, ali preslušavajući album, nisam dobio dojam da bi se dalo što skratiti, odnosno da je nešto suvišno. U svakoj pjesmi su uspjeli izbalansirati dužinu i kvalitetu, pa melodija nije izgubila svoju nit.

Quasarr je bend koji zaslužuje vašu pažnju, nizom izdanih singlova pokazali su da imaju solidnog materijala, pa jedno od ‘najisčekivanijih domaćih izdanja ove godine’ je položilo s vrlo dobrim uspjehom.