Zanemarivo djelo za osnovnu školu

Ja Rule pripada vrhu komercijalnog hip-hop/r’n’b zvuka. Karijeru je počeo na Murder Inc. etiketi koja pripada poznatom producentu Def Jam etikete Irv Gottiu. Zahvaljujući toj suradnji ubacio se u sam vrh gore spomenutog zvuka i proglašen je jednim od najuspješnijih glazbenika 2000. godine u tom žanru. Njegov debi album “Venni Vetti Vecci” priskrbio mu je dosta medijske i slušateljske pozornosti pogotovo zbog hardcore orijentacije albuma, ali i zahvaljujući pohvalama koje su mu davali njegove kolege iz DMX i Ruff Ryder kolektiva.

Zapravo, njegova pjesma “Holla Holla” mu je priskrbila tu medijsku pozornost i pohvale od strane kritičara, no pravi ‘boom’ je tek slijedio. Naime na njegov sljedeći album “Rule 3:36” Gotti je ubacio duete s poznatim glazbenicama poput Christine Milian, Lil’ Mo i Vita i iz toga stvorio 3 velika hita: “Between Me And You”, “I Cry” i “Put It On Me”. Ovi hitovi su definirali Ruleov zvuk i logičan nastavak je slijedio na njegovom sljedećem albumu “Pain Is Love”, gdje je odradio duete s Jennifer Lopez na pjesmi “I’m Real” i Ashanti “Always On Time” kao i obradu pjesme Stevie Wondera “Do I Do (Livin’ It Up)” na kojoj također gostuje Case.

Ovim uspješnicama Ja Rule je pomogao da Gottieva etiketa u 2002. godini postane medijski eksponirana i da ponudi svijetu još par glazbenika od kojih je najpoznatija Ashanti. U 2003. također smo mogli čuti novi Ruleov album na kojem je u sličnom stilu ugostio poznate glazbenike poput Ashanti i Bobby Browna. Također u tu vrijeme, poznati rapper 50 Cent je počeo napadati Ja Rulea kroz medije što je izazvalo dosta napetosti između njih dvoje.

I kako smo na to već navikli iz godine u godinu, Ja Rule je ponovo izdao novi album pod nazivom “R.U.L.E.“, koji je u biti polu r’n’b polu hardcore rap album. Čovjek ima dosta jak vokal što pokazuje na svim pjesmama, a pogotovo na drugoj pjesmi na albumu “Last Of The Mohicans” gdje demonstrira svoje viđenje hip-hop glazbe i smatram da je ta pjesma dosta dobro odrađena (ukoliko zanemarimo besmislen tekst i gledamo isključivo način rappanja i podlogu). Već na sljedećoj pjesmi počinju muke.

“Wonderful” je tipični primjer hit-pjesme s radija koju ispunjavaju tipični r’n’b vodenasti ritmovi i zvučna imena kao gosti u ovom slučaju R. Kelly i Ashanti. Također, Ja Rule nastavlja tako i na ostatku albuma odrađivajući duete s Fat Joeom i Jadakiss na pjesmi “New York”, s Claudette Ortiz na pjesmi “Get It Started“, s Lloydom na pjesmi “Caught Up”, te Trick Daddyjem i Chink Santanom na pjesmi “Life Goes On”. Iako nemam ništa protiv kvalitetnog r’n’b zvuka, moram priznati da mi se većina ovih dueta ne sviđa. Razlog tome je ljigavost i monotonija u koju je cijela ta ‘mainstream’ hip-hop/r’n’b scena uletila s obzirom da već 2-3 godine se vrte isti glazbenici uz povremene prinove koje uglavnom samo kopiraju svoje idole poput R.Kellyja ili Ja Rulea i repliciraju stare hitove koristeći ‘sigurne’ adute za novi hit-singl/album.

Iako će ovo izdanje biti dosta zanimljivo mlađim slušateljima koji uz krizu identiteta imaju i krizu privremene samosimpatičnosti zbog velike količine akni na licu, moja je pretpostavka da se ovakav zvuk neće sviđati nikome tko je stariji 15 godina i ima barem malo osobnosti i samopoštovanja. Opet ponavljam, svakome svoje, ali ovo izdanje je osim gore navedene pjesme vrlo, vrlo razvodnjeno i neorginalno. Lako pamtljivi ritmovi, tekstovi bez ikakvog smisla i gosti koje smo čuli u istoj varijanti već tisuću puta jednostavno nisu ono što današnja publika traži.