Zamračen spektar boja

Tarja Soile Susanna Turunen Cabuli bila je, jeste i ostat će sinonim za tzv. operni stil pjevanja u metal bendu i usprkos tome što sigurno ima i boljih pjevačica od nje, velikoj će većini pri spomenu pojma ‘symphonic metal’ upravo ona prva pasti na um.

Dakako, najviše zahvaljujući dugogodišnjoj suradnji s Nightwish, koja je iznjedrila neke klasike žanra, poput “Angels Fall First” ili “Oceanborn”. I naravno, zauvijek će je se spominjati u kontekstu priče zvane Nightwish, koliko god njoj ili bilo kome drugome to bilo pravo ili krivo.

No kako je poznato, ona već osam godina nije dio Nightwisha i u tom periodu pokušava izgraditi svoju karijeru. Jedan album obrada, jedno live izdanje i tri autorska albuma diskografski je suma summarum tog dijela njezine životno/glazbene priče, koja je s “Colours In The Dark” evidentno doživjela svoj zenit.Nedvojbeno, ovo je najkonkretniji, najzreliji, najkompaktniji, pa zašto ne reći i najbolji Tarjin album, nakon ne baš obećavajućih “My Winter Storm”, a pogotovo očajno bezidejnog “What Lies Beneath”. I to ne zato što su predmetna dva slaba, već zato što su ‘boje’ stvarno dobar album koji je očito uspješno objedinio sve što je Tarja radila i zamišljala da napravi tijekom svoje karijere.

Prije svega treba reći da je ovo dosta kompleksan, dobrim dijelom zahtjevan, eksperimentalan, ali opet kontinuirano ugodan i slušljiv album s jakim uporištem u progresivnim idejama, čije su nedjeljive komponente u prvom redu moćni heavy metal i orkestralije, te psihodelija, elektronika i pop, a i nešto malo narodnjačkih tonova uz duduk (armenska flauta) ili glass harmonicu. Kreirane od mnoštva različitih elemenata unutar, opet, različitih stilova spojenih klasičarski orijentiranim aranžmanima, pjesme su lijepo strukturalno posložene, multiritmične, raznovrsne, prepune nadmetanja, zavodljivih melodija i u najvećem dijelu međusobno različite. I puno direktnije nego smo da sad mogli čuti od Tarje.

Izuzetno jaki je naglasak na dramaturške orkestralije, čvrsti i nuklearnom energijom nabijeni gitarski dijelovi, ponajviše oni riffični orijentirani, konačno su kod Tarje dobili prostora koliko im treba, pa čak i štogod više, bubnjevi su granitno tvrdi i maksimalno konkretni, basevi i klavijature mudri i suptilni, piano bolno osjećajan, a elektronički dijelovi katkad čudni, katkad kaotični, ali uvijek simpatično simptomatični. Tarja pak je otpjevala jedan od svojih najboljih albuma otkad se bavi glazbom, u kojoj se nije samo skrivala pod svojom opernom krinkom, već i pokazala da joj ‘normalno’ vokalno izražavanje uopće nije strano. Naprotiv, njene vokalne modulacije jedne su od boljih strana albuma, glas joj je ovoga puta nježniji, topliji, senzibilniji i emotivniji nego ikada, a pohvale idu i decentnim pratećim pjevanjima.

Dojmljive, proživljene i melodijama ispunjene vokalne interpretacije, zajedno s glazbenom harmonijom održavaju ravnotežu između moćnog i razornog heavy metala i zavodljive simfonijske bombastičnosti začinjene gotičkim romantizmom i opernom profinjenošću. Produkcija je u najmanju ruku vrlo dobra, što zvuk čini raskošnim i pokazuje da se teški metal tonovi, elektronika i progresivne zavrzlame mogu posložiti na način da sve to zvuči zamamno i harmonično.

“Victim Of Ritual” je marširajuća himna s jakim vokalima, teškim gitarskim riffovima, naglašenim orkestralijama i catchy refrenima, dok je “500 Letters” srednjeritmična stvar s elektronikom i pianom na početku, energičnim riffovima i vokalima, te najboljim gitarskim solom na albumu. “Lucid Dreamer” track je s jasnim naznakama psihodeličnog rocka, uz dosta elektronskog eksperimentiranja, s laganim, osjećajnim simfonijama, čak i glasićem malene Tarjine kćerke Naomi, a “Never Enough” heavy pjesma s najjačim gitarskim distorzijama, opasno na granici groovea, himničkim refrenom i prejakim ritmičkim temeljima u basu i bubnju.

“Mystic Voyage” uistinu je mistična pjesma s napetom kombinacijom orkestralija, naracija, marševskih bubnjeva, piana i sampleova, obrada Petera Gabriela “Darkness” još je jedna psycho/prog pjesma s pop utjecajima, a “Neverligh” srednjeritmična stvar bazirana na teškim riffovima, orkestralijama i opernim pjevanjima. “Until Silence” je popy balada, nešto kao u stilu “My Heart Will Go On”, dok je epskom atmosferom najbogatija pjesma polu-balada “Medusa“, koja uključuje gostovanje Justina Furstenfelda iz Blue October, vokalno je, pa i instrumentalno najzahtjevnija pjesma prepuna izmjena ritmova, instrumentalno-vokalnih razigravanja i ambijentalnog ugođaja.

Tarjini fanovi bit će sigurno sretni što im je napokon podarila album kakav se od nje očekivao godinama, jer bilo je i prije jasno da hoće i zna, samo ne je li to bilo dovoljno i da dokaže da može. “Colours In The Black” pokazao je upravo to. Tarja je i pjevačica i kompozitor, kompletan glazbenik. Sada već potpuno zreo, od kojeg se u nastavku karijere s pravom očekuje još dosta dobrih pjesama i albuma. Nedvojbeno, ovaj će album, ili bi bar trebao, privući i fanove koji Tarju ne doživljavaju samo kao bivšu pjevačicu Nightwisha, već kao samostalnog umjetnika, koji itekako ima šta za reći.