Zamarajuće ispodprosječno eksperimentiranje

Američki alternativci Calla postoje već 10 godina (osnovani 1997.), a u popunjavanju vlastite diskografije ove su godine izdali peti po redu album “Strength in Numbers“, koji donosi 13 novih pjesama.

Album sam po sebi ne donosi nikakav novi zvuk, već se recikliraju mnogi tonovi bendova koji su uspjeli dobrano iskoristiti svoju melankoliju, pa se tako ovdje čuje najveći utjecaj Radioheada, ali bih rekao da ima ponešto Secret Machinesa (poneki veliki aranžman s jakim bubnjem), mračnosti koja nije do kraja izražena kao u Interpola, kreativnog ludila Waitsa koji također nije do kraja izbrušen… Ima tu svega pomalo, ali sve to u niti jednom pogledu ne prevagne na njihovu stranu.

Album je razvučen na čak 53 minute, što daje još veći dojam dosade i monotonije, jer koliko god pokušavali biti poput svojih uzora Nick Cavea ili benda Low (album najavljivan kao miks ova dva izvođača), ipak su album upotpunjavali s previše praznog hoda, pa u većini slučajeva Calla je teško slušljiva. Šteta, jer s ovakvim uzorima dalo bi se naslutiti da iskusni izvođači mogu postići mnogo više, ali očito sam se prevario.

Uvodna “Sanctify” započinje vrlo eksperimentalno i ambijentalno, da bi uskoro postala klasična pjesma nekog američkog post-grunge benda s jakim utjecajima psihodelije.

“Defences Down” je vrlo melodična atmosferična laganica s upečatljivim ‘piganjem’ po gitari, dok se u “Sylvia’s Song” najviše ističe grubi vokal i ispremiješanost ritmova koji svi po redu uspavljuju, a mogla je to biti izvrsna indie rock balada.

Najbliže popu približili su se u “Rise“, a “Bronson” se ističe svojom živosti pa bih ju istaknuo kao vrhunac albuma, pošto su uspješno smiksali ‘up-beat’ ritam, melankoliju, psihodeliju i radost na najbolji način.

Pred kraj albuma pjesme postaju sve više iritirajuće, počevši od dvominutnog intrumentala “Malo” (koji je zasigurno višak) pa na dalje. “Malicious Manner” je blago rečeno dosadna, tmurnog ritma i zveckajućih gitara, “Le Gusta el Fuego” je skroz zbrkana (vidi se da su se pokušavali maksimalno ‘igrati sviranja’), dok završna “Dancers in the Dust” pokazuje kako znaju ‘izgraditi’ skladbu od laganog početka do grandioznog finala.

Na “Strength in Numbers” Calla izgleda kao da je na razmeđi, da ne zna što želi, da li želi ostati ‘underground’ bend s probranim sljedbenicima, ili postati veliki bend kojem bi se uvelike povećao broj fanova. U svakom pogledu nisu uspjeli jer su razočarali stare obožavatelje, a za nove su ipak preslabi, barem na ovom albumu.

Prijašnji albumi Calle donosili su više pozitivnog eksperimentiranja, čime su stekli mnogo fanova. Ovim albumom, veliki dio njih će zasigurno ostati razočarani jer su omekšali, a samo istraživanje u glazbi sveli na minimum, pa se većina pjesama čini istrošeno.

Ako želite čuti Callu u punom obujmu, preskočite ovaj album i uzmite u ruku neki prijašnji, jer će vas više obradovati nego “Strength in Numbers”.