Žalosni balon veselih nota

Iako je tekuća godina još daleko od svog izmaka, za mene je ona završena što se tiče novih glazbenih otkrića. Nije da mi je to neki imperativ, ali se svake godine dogodi da otkrijem (ili ono otkrije mene) neko novo i svježe ime na već prepunom glazbenom pladnju, koje me oduševi i kojem pridajem epitet otkrića godine.

Istina, nekima od njih već naredne godine godine prišijem i epitaf, ali
u današnje vrijeme potpune ekspanzije raznih bendova i nestajanja
striktne podjele na žanrove (sve je indie), tko još može slušati sve?
Ja ne – pa me zato i dalje oduševljavaju bendovi koji već viđeno
prikažu iz nekog drugog kuta i pod nekim drukčijim svjetlom.

The Joy Formidable je jedan takav bend, ni po čemu poseban, čak im je i zvuk već mnogo puta izlizan od strane mnogih izvođača i pitanje je što me je onda kod njih privuklo? Vrlo vjerojatno određena doza svježine i stava te poseban način na koji su pjesme snimljene i izvedene. Mali dašak originalnosti u klaustrofobičnoj i identičnoj gužvi brit-popa.

Bend originalno potječe iz Walesa iako su članovi trenutno situirani u Londonu. Osnovan je 2006. godine pod imenom Sidecar Kisses. Tijekom bolnog perioda rađanja i formiranja, bend gubi jednog člana te od 2007. egzistira kao trio pod imenom The Joy Formidable.

Njihov debi “A Balloon Called Moaning” teško se može nazvati pravim albumom, već nešto dužim EP-em, ali bolje i napraviti nešto kratko i konkretno nego udaviti narod nekreativnošću. Za svoj zvuk tvrde da je ‘sanjivi indie-pop’, inačica za koju još nisam čuo iako moram priznati da u njihovoj izvedbi zvuči više nego solidno.

Album otvara pomalo psihodelična i melankolična “The Greatest Light Is The Greatest Shade” gdje sanjivi vokal pjevačice Ritzy Bryan i psihodelični zvuk klavijatura u startu osvajaju. Drugi singl “Cradle” brza je i ritmična indie-pop pjesma koja podsjeća na Pixiese.

Najavni singl “Austere” plesna je psihodelija s upečatljivim gitarskim riffom a la Sonic Youth. “Whirring” je do sada njihov najveći hit (ako ga tako možemo definirati kod relativno nepoznatog benda) i definitivno najbolja i najupečatljivija pjesma na albumu. Slijedi akustična i znakovita “9669” te žestoka i sanjiva “The Last Drop” koja zvuči poput skandinavskih indie prvaka Mew.

Iako sam u opisivanju pjesama našao previše sličnosti The Joy Formidablea s drugim poznatijim bendovima, to nužno ne znači ništa loše. The Joy Formidable je bend u formiranju, u traženju originalnog zvuka pa je ovaj konkretni i hvalevrijedan prvijenac dobar poticaj u nastojanju. Nadam se da će i dalje nastaviti tu svoju kontraverzno sanjivo-žestoku kombinaciju.