Zakašnjeli povratak zvuka ’90ih

Za The Goo Goo Dolls sam čuo kad su izdali album “A Baby Named Goo”. Taj album je izazvao određenu dozu oduševljenja u meni i mogu reći da mi je čak ostao u vrlo dobrom sjećanju. Nelagodna okolnost je da mi je taj album ukraden prije nekih 4 godine i od tada do danas nisam imao priliku pratiti karijeru The Goo Goo Dollsa, a i nisam imao nekog pretjeranog interesa sve dok mi moj urednik nije donio ovaj DVD/CD. Rekoh “What the heck, daj ovamo”…

“Give A Little Bit” otvara album, a zapravo je jedina nova pjesma na albumu i jedina koja je snimljena i u live i studio verziji. Naravno, CD otvara studio verzija jer ne bi imalo previše smisla završavati album studijskom verzijom. Pjesma demonstrira odmak od dosadašnjeg rada The Goo Goo Dollsa, koji je vidno vukao svoje inspiracije iz glazbe Pearl Jama, prema malo slobodnijim šablonama rock glazbe u kojima The Goo Goo Dolls po prvi put doživljavaju svoj razvitak i odmak od svojih uzora. Važno je za napomenuti i da se studijska verzija pjesme “Give A Little Bit” nalazi isključivo na CD-u.

No priča o progresivnosti tu staje.

“Koncert održan 04.07. u rodnom Buffalu je za nas bio i povratak korijenima“- govori frontman John Rzeznik. Nažalost, ovaj bend kod nas ne uživa niti približno onoliku medijsku pozornost koju mu daju u Americi, a razlog tomu je više činjenica. Naime, osim što besramno pokušavaju iskopirati stilove bednova poput Pearl Jama ili Q.O.T.S.A., The Goo Goo Dolls to rade i u live verziji tako da me ovaj live neopisivo podsjeća na live Pearl Jama “Live On Two Legs” i to po načinu na koji je odsviran i po tracklistingu tj. šabloni po kojoj sviraju pjesme.

No, ipak ovaj album je zabilježio i nekoliko ‘hitova’ poput “Iris“, “Slide“, “Dizzy” i “Black Ballon“, no to nije bilo dovoljno da bend udalji od njegovog iskrenog kopiranja već navedenih bendova. Na ovom izdanju možete naći presjek njihovog dosadašnjeg rada, koji bilježi već 7 albuma kroz hitove tako da uz gore navedene možete naći i najsvježije hitove poput “Big Machine” i “Sympathy” s njihova zadnjeg albuma “Gutterflower”.

Naravno, moram priznati da su svoj koncert odradili iznimno kvalitetno, svaka nota je na mjestu i na stageu izgledaju sasvim uvjerljivo i čvrsto, no ponovo, prije spomenute dodirne točke s navedenim bendovima si ne mogu izbaciti iz glave. Na DVD sekciji tako možemo pogledati cjelokupni koncert kojeg prate komentari članova benda koji komentiraju koncert s nekoliko šaljivih dosjetki, no ni ovo nam ne nudi ništa spektakularno osim 5.1 Surround zvuka. Također postoji i pola sata dokumentarca snimaka iza scene, koji nam daju uvid u ono što se dešava iza kulisa tako da možete poput pravih voajera gledati kako bend pije sokove, pivu i šali se na samo njima razumljiv način (nikad neću shvatiti američki humor).

I što reći na kraju? The Goo Goo Dolls za mene predstavljaju određeni stupanj zanimljivosti, ali i veliku enigmu koja dolazi od činjenice da je jedan ovakav bend uspio preživiti na sceni s ovakvim zvukom 19 godina i prodavati priču koju su mnogo bolji bendovi već prodali. Možda odgovor na ovo pitanje leži u našoj vlastitioj gluposti, a možda i u onoj staroj činjenici da se ne treba mijenjati šablona ukoliko prodaje album, pa čak ni ako nije tvoja. Nažalost, ovo je kako stvari stoje sa velikim The Goo Goo Dollsima.

Kada sam dobio “Live In Buffalo, July 4th 2004“, želio sam poslušati kako zvuče njihovi albumi i posudio od prijatelja nekoliko diskova, točnije albume “Superstar Car Wash”, “A Boy Named Goo” i “Dizzy Up the Girl” te shvatio da impresija koju sam dobio slušajući ovaj album ipak pije vodu. Uz povremene trenutke inspiracije koja se emantira kroz navedene hitove, moja misao dolazi do izražaja i osnažuje svakim ponovnim slušanjem ovog i svih ostalih albuma Dollsa, tj. misao koja govori – Copy-Paste, Copy-Paste, Copy-Paste….