Zajedničke snimke dvojice velikana

Nakon prošlogodišnjeg objavljivanja kompakt diska “Thelonius Monk Quartet With John Coltrane – At Carnegie Hall”, koji donosi novootkrivenu povijesnu snimku, a proglašen je jednim od najboljih izdanja jazza, ponovno je porastao interes za snimke što su ih dvojica velikana jazza, klavirist Thelonious Monk i saksofonist John Coltrane, ostvarili tijekom relativno kratke suradnje 1957.

Taj, ali i nekoliko albuma tvrtke Riverside na kojima su objavljene njihove zajedničke snimke, od iznimnog su umjetničkog, ali i dokumentarnog značaja, između ostalog i zato jer je za njima ostalo snimljeno vrlo malo glazbe, a ona je najviše estetske razine.

Zato je veliku pažnju pobudilo objavljivanje dvostrukog kompakt diska na kojem su objedinjene sve snimke, uključujući i sve alternativne verzije, što su ih ostvarili tijekom gotovo polugodišnje suradnje 1957. i objavili na nekoliko albuma.

Izvorno su u cijelosti objavljene na albumima “Thelonious Monk With John Coltrane” i “Monk’s Music”, a tek je jedna izvedba na albumu “Thelonious Himself”, dok dvije izvedbe do sada nisu bile objavljene. One snimljene travnja te godine ostvarene su u triju: Monk, Coltrane i kontrabasist Wilbur Ware, one iz svibnja u septetu s pridruženim trubačem Rayjom Copelandom, alt saksofonistom Gigijem Gryceom, tenor saksofonistom Colemanom Hawkinsom i bubnjarom Artom Blakeyem, a one iz srpnja u kvartetu: Monk, Coltrane, Ware i bubnjar Shadow Wilson.

Iako je Coltrane naveden kao ravnopravan suradnik, on je u ovom slučaju bio ipak sideman koji se prilagodio Monku, aranžeru i kreatoru zvuka i pristupa, vlastita glazbena svijeta. Osim dva standarda, Monk je autor svih ostalih skladbi koje su postale legendarnima: “Monk’s Mood”, “Crepuscule With Nellie”, “Off Minor”, “Epistrophy”, “Well, You Needn’t”, “Ruby, My Dear”, “Nutty” i “Trinkle, Tinkle”.

Monk je u tom razdoblju doživljavao prekretnicu u svojoj karijeri. Bio je cijenjen od kritičara i užeg kruga ljubitelja jazza koji su ga proglašavali genijem, ali nedovoljno poznat široj publici. No, u to vrijeme mu je vraćena dozvola za nastupanje u klubovima, koja mu je šest godina prije bila oduzeta zbog navodnog posjedovanja droge, te je ponovno počeo nastupati, posebice s Coltraneom s kojim je najprije vježbao u svojem stanu, a poslije nastupao u njujorškom Five Spot Cafeu.

Upravo na tim nastupima došlo je do erupcije nove energije i kreativne snage koja je Monku donijela status jednog od najosebujnijih jazzista. Tim su nastupima svjedočili brojni kritičari, jazz umjetnici, ali i drugi intelektualci koji su pronijeli glas da se u Five Spoteu događa nešto posebno.

Suradnja Monka i Coltranea često je uspoređivana s onom slavnih suradnika iz drugih žanrova umjetnosti, primjerice Jeana Renoira i Francoisa Truffauta u kreiranju filmova.

Snimke na ovom albumu donose taj duh, nesputanu snagu kreativna jazza, glazbu koja je, uz snimke kvinteta Milesa Davisa iz sredine pedesetih (Coltrane je s Davisom svirao prije, ali i poslije suradnje s Monkom snimivši niz antologijskih albuma, ali uvijek pod psihičkim pritiskom zbog čega je često pribjegavao konzumiranju droga, te procesima odvikavanja), bila vrhunac jazza pedesetih, a prema mišljenju mnogih i cjelokupne povijesti jazza.

Obožavatelje njihove glazbe oduševit će i knjižica s opširnom tekstom poznatog jazz kritičara i producenta izdanja Orrina Keepnewsa, te brojnih Monkovih i Coltraneovih fotografija iz toga razdoblja.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 6. kolovoza 2006.)