Zajebali ste malo, Vaše veličanstvo

Nekada obećavajući, ili kako se to voli reći, perspektivni njemački metalci Majesty u drugoj su polovici prošlog desetljeća imali turbulentno razdoblje, koje, kako se i pretpostavljalo, nije baš okončalo na najbolji način.

Bend je nastao 1997., uredno bio jedan od onih koji se zvao Majesty ili tome slično, da bi se nakon četiri albuma povezao s Magic Circle Music ekipom i 2008. godine postao MetalForce. Taj period donio je ispodprosječan album “MetalForce” (2009.), nastupe na seriji festivala naziva Magic Circle, no to nije pomoglo bendu (kome uopće je?) da se odlijepi od prosječnosti, pa je frontmen Tarek Maghary u travnju 2011. potvrdio da MetalForce postaje ono što je bio – Majesty.Uslijedio je best of “Own The Crown”, ne bi li se, valjda, publika prisjetila starijih pjesama, priviknula da je Majesty opet Majesty, odnosno da Majesty više nije MetalForce i da je to onaj isti bend koji je 2000. godine s albumom “Keep It True” osvojio laskavu titulu njemačkog newcomera godine. No dojam je da je, ako ih je i imao, svoje šanse da se probije i postane značajnije ime prokockao prije desetak godina kada je zagubio kontinuitet, a pokopao upravo kada je kalkulirao što i kako dalje i promijenio ime. Ovaj album to je potvrdio.

Jest, da, fino je ovo posloženo, puno je tu lijepih melodija i harmonija, ponešto i emocija, refreni su himnični, noseći stupovi svake pjesme, kao i energično-agresivnih, a opet šarmantnih gitarskih riffova, pa heavy solaža nabijenih metaliziranim slideovima, nekako u Judas Priest formi. Uklapa se i teža epsko-filmska atmosfera tipa Manowar, ali dosta pjesama, pogotovo one u prvoj polovici albuma, djeluje nekako nedorečeno, nedorađeno, povremeno čak i neinventivno, a u kontinuitetu (pre)očekivano.

S obzirom da se pjevaju i slave ratovanja, povući ćemo paralelu, pa reći da se u nekim naslovima nazire neodlučnost, nešto kao kada ratnici pred sam početak borbe ne bi bili sigurni je li bolje neprijatelja napasti ili čekati i (o)braniti se. Ima u svemu tome nekih ideja, ali ima i razvodnjenosti i repetitivnosti, a usprkos činjenici da su pjesme poprilično duge, u prosjeku pet i pol minuta, u njihovim se kompozicijama ne nazire ozbiljniji interes za strukturalnost, za neku ozbiljniju konstruktivnost, koja uopće ne bi morala biti usko vezana uz progresivni metal. Ili bar ne u kontinuitetu. Zlobnici će možda reći da su se predugo družili s Manowar, no činjenica je da sve to zvuči potrošeno i, usprkos svoj upotrijebljenoj snazi, poprilično izblijedjelo.

Rekosmo već da je prvi dio albuma poprilično slab, a pjesmama bez potencijala, nekima čak i nedostaje snage, iako, recimo, u “Metal Union” nalazimo dosta atmosferičnosti, već od samog početka i akustičnog uvoda, no vrlo brzo postane dosadna. “Thunder Rider” donekle izvlači power podloga, snažniji bubnjarski dijelovi s duplim pedaliranjem i interludij s onomatopejom šumova, pianom i mirnim vokalima, koji u visokim dionicama poweraški orijentirane “Warlords Of the Sea” zvuče kao da će ‘puknuti’, ali se zato dobro čuju preklapanja sola i riffa, te uzvišenija višeglasna pjevanja.

Iz puno boljeg, drugog dijela albuma vrijedi izdvojiti “Raise The Beast“, moćnu srednjeritmičnu stvar s manowarskim gitarama ’80-ih. i judaspriestovskim stilom pjevanja, kao i jaki epski elektricitet pojačan zborskim pjevanjima, pa heavy-power naslov “New Era” s najizraženijom klavijaturističkom podlogom. Ponajbolja stvar je balada “Asteria“, s filmsko-dramaturškom atmosferom kao najznačajnijom karakteristikom, pogotovo u samom uvodu, te odjavni heavy metal brzanac “Rebellion Of Steel“.

Upravo su te pjesme dobrim dijelom izvukle album, pa on zvuči malo više nego slušljivo, čak solidno, prema putu da bude dobar. Putu po kojem će trebati nastaviti neko novo izdanje Majestya i pokupiti sve što valja, a baciti ono što nije dobro na ovom albumu. Ili još bolje, poraditi na tome da idući put ispadne drukčije.