Zajašimo plimu!

Kad neki nogometaš ne zadovolji apetite i očekivanja klupske uprave, najčešće ga pošalju na ‘kaljenje’ u neki prijateljski klub ili ga prodaju lošijem klubu. Tako se i Roadrunner Records ponio prema 36 Crazyfists, razrješio im ruke, a oni su sami potpisali za jedan manji, ali jako ambiciozan i ‘opasan’ klub – Ferret Music.

Kada pogledamo kakvi bendovi tamo stanuju (Poison the Well, Madball, Chimaira, nekoć Killswitch Engage i In Flames), sve to govori da 36 Crazyfists nisu prešli u nekakvog drugoligaša.

A sudeći po njihovom novom, četvrtom albumu, cijeli kaos mijenjanja izdavača nije im naškodio ni najmanje. Čak štoviše, post hardcore dečki s Aljaske snimili su uvjerljivo najbolji album svoje karijere!

Opet su složili svoju emocionalnu metaliziranu muziku koja u svojim melodičnim dijelovima uvijek ima puno snage, a u agresivnim dionicama prisutan je detalj koji ih krasi jednim od najspecifičnijih vokala današnjeg šarolikog metal pokreta.

Brock Lindow ima glas koji ili volite ili mrzite, ali 36 Crazyfists su me, većinom radi njega, zaokupili već nakon prvog albuma, a i ovaj će stvarčugama “We Gave It Hell” i hitoidnom, ali jednom od njihovih najžešćih komada, “Absent Are the Saints” ispuniti iščekivanja svih koji ih poznaju. Jedna od najboljih njihovih pjesama ikad.

Ostatak albuma je, za razliku od dosadašnjih albuma koji su imali svojih uspona i padova, jako blizu vrhuncima i to ga čini njihovim najuravnoteženijim izdanjem.

Skakanje između melodičnih i spokojnih dijelova s jedne, i urlajućih metalnih gaziona s druge strane opet je posloženo bez patetike (dobro, možda ipak malo) i s jako puno moćnih slušljivih elemenata, a jedna od onih koja ima sve je dinamična “The Back Harlow Road“.

Totalno smirivanje već je uobičajeno na kraju albuma (akustična “The Tide and Its Takers“), ovoga puta nije ništa posebno, no zato je “Only a Year Or So…” jedna od najspecifičnijih i najdubljih stvari koje su ikada napravili. Lagana stvar s klavijaturama, širokim i glasnim refrenom je svojevrsno dopisivanje između vojnika na ratištu i njegove usamljene žene kod kuće. To pažnju usmjerava i na riječi koje su definitivno jedan od većih aduta ovog benda. Jedino mi nije jasno tko je otpjevao kraj spomenute pjesme, jer to definitivno nije njegov raspon glasa.

Ali zato je jasno da na prosječnoj “Clear the Coast” gostuje urlator iz Twelve Tribes Adam Jackson, a još jedno gostovanje na “Vast and Vague” dovuklo je ‘damu’ iz Walls of Jericho Candace Kucsulain.

42 minute ovakvog albuma prođe jako brzo, a nekoliko dosadnih (ili uobičajenih, bolje rečeno) dijelova križ je koji će uvijek nositi ovakvi emocionalni metal bendovi. Srećom, 36 Crazyfists su po meni i dalje prvaci takvog žanra i jedni su od rijetkih koji i danas donose nekakvu inovativnost i puno muda, a vjerojatno i jedini koje ćete po nečemu prepoznati (po vokalu, vjerojatno) u moru metalcore bendova.

Jake melodije, pjevni i široki ‘Deftones-ki’ refreni i puno kontrasta u pjesmama i dalje su njihova velika snaga, a ovim albumom su sve doveli na višu razinu. Definitivno su sazrijeli kao bend i snimili album koji se ne može mjeriti samo po nekoliko singlova.

Jedan od rijetkih bendova koji me s niti jednim od svoja četiri albuma za redom, nisu razočarali. Ni blizu!