Zaista, ko ovo more platit…

“Ko ovo more platit – 20 šibenskih pjesama Arsena Dedića” reizdanje je klapske kompilacije prvi put objavljene 1995. i nagrađene Porinom 1996. u kategoriji najboljeg albuma folklorne glazbe. Većini, Arsen Dedić najpoznatiji je u ulozi kantautora, no istodobno je i mnogo svestraniji od pojma kantautora, nema što nije radio vezano uz glazbu: Bio je prepisivač nota, flautist, glazbeni suradnik pri televizijskim emisijama, tekstopisac za druge izvođače (pod pseudonimom Igor Krimov), pjevač u više vokalnih skupina, glazbenik u ansamblima popularne i jazz glazbe, vodio je svoj vlastiti instrumentalni ansambl, skladatelj, interpret, pjesnik, dirigent… Sve čega se sjetite, a da je vezano uz glazbu, Arsen je ili bio ili još uvijek jest.

Pomalo čudno zvuči, s obzirom da je prva asocijacija na ime Arsena Dedića šansona, ali zapravo najveći dio njegova rada čini primijenjena glazba: Glazba za TV, reklamne spotove (sjećate li se reklame za Ledolinu?), film i kazalište, no istovremeno – kao odmak, ali zapravo povratak prostoru i mentalitetu, duhu iz kojeg je potekao – pisao je i pjesme za dalmatinske klape. Čak prije nego što smo ga upoznali kao kantautora.

U kantautorske vode otisnuo se 1963. (na Splitskom festivalu s pjesmom “Onaj dan”), ali već od 1961. je pisao, između ostalog, tekstove za dalmatinske klape (nije loše spomenuti kako je u svojim gimnazijskim danima i sam pjevao u klapi).

Neke pjesme, poput “Dota“, “Ni u moru mire“, “Brod bez matične luke“, “Zaludu me svitovala mati” (iz filma “Pakleni Otok” Vladimira Tadeja) i “Cvita moja” (iz “Domagojade” Histriona 1975.) koje imamo prilike čuti na ovoj kompilaciji, baš kao i “Vratija se Šime” i “Maškare” koje nemamo prilike čuti, dobile su s vremenom atribut narodnih pjesma, a njihovi stihovi i notni zapisi česti su gosti starogradskih pjesmarica.

Od 1970., po želji šibenskih klapa (Arsen je rođeni Šibenčanin ukoliko ste smetnuli s uma), najčešće piše sam i glazbu i stihove, no isto tako uglazbljuje i stihove Tina Ujevića i Jakše Fiamenga (“Kad se odmota stara tunja“, “Koliko je Šibenika“)

Opus radova za klape nije prevelik, četrdesetak pjesama, a na ovoj kompilaciji imamo priliku poslušati njih dvadeset; dvadeset skica iz Arsenove šibenske svakodnevice snimljene između 1973. i 1995., a uz njega (“Broditi se mora” iz TV serije “Hrvatska Korablja”, “U kužini” i “Ko ovo more platit“) i suprugu Gabi Novak , pjevaju klapa Šibenik (“Dota”), klapa Jadrija (“Kako vitar puše“), klapa Bonaca (“Kućo moja“), klapa Maslina (“Ti si mi lanterna“), klapa Nostalgija (ispomoć na “Broditi se mora”) i klapa Kalafat (“Ne piši mi više“).

Možda ćete pomisliti da je cjelokupna kompilacija istkana isključivo od klapskog a cappela pjevanja, no nije tako… Sam Arsen rekao je kako su ove pjesme jednostavni zapisi koji ne koketiraju odviše s folklorom bilo u glazbenom ili literarnom smislu, a svako izmišljanje folklora stvara, na neki način, mutante (nipošto u negativnom smislu) drage samim pjevačima i ljubiteljima žanra što je u konačnici bio i osnovni razlog objavljivanja ove kompilacije. Osobno mislim da je propust što se pri reizdanju nije objavila dvostruka kompilacija kako bi sve Arsenove pjesme pisane za klape bile pod istim krovom.

Naravno, besmisleno je uopće ulaziti u raspravu i razmišljanja koja klapa najbolje interpretira Arsenove pjesme, jer Arsena najbolje interpretira sam Arsen, no zadivljuje lakoća s kojom se naš najveći kantautor ‘igra’ s klapama, njihovim aranžmanima i pjevanjem, nižući stihove jednako uvjerljive kao da je sam na bini uz pratnju glasovira. Jednostavno rečeno: Čega god se uhvati, ma koliko se na prvi pogled činilo nekonvencionalnim, Arsen ne griješi.

Prvotno objavljen 1995., album “Ko ovo more platit'” ponudio je – nakon albuma “Tihi Obrt” iz 1993. i jedne posve druge, ratne tematike – pomalo neočekivanu Arsenovu retrospektivu, njegov ‘produženi rukopis’, skromnu posvetu rodnom gradu, njegovoj bujnoj posebnosti, te svim njegovim pjevačima i pjesnicima, čiji duh i dan danas živi.

A sama činjenica da se mnoge Arsenove klapske pjesme, kao što je već rečeno, smatraju dijelom kulturnog naslijeđa, da žive u narodu koji ih pjeva možda i ne znajući tko im je autor, te da se prenose s klapskog koljena na koljeno, dovoljno govori o (ionako neupitnoj) kvaliteti njih samih. Imaju nešto što nitko ne more platiti…