Zagreb – Pariz – Mediteran – Zagorje

Vjerojatno najveći kompliment koji muzičar može dobiti je naizgled paradoksalan: da se zaboravi da je on napisao pjesme koje svi pjevaju, odnosno da pjesme uvjere ljude i građane da su se one stvorile samo od sebe, a autor je, eto, imao sreće da se njemu prvom ta pjesma ukazala.

Tako se Arsenu Dediću zaboravlja da je on napisao “Vratija se Šime”, a inače poznati Vlaho Paljetak i Dragutin Domjanić su ne baš prepoznati kao autori pjesme “Fala”. U toj kategoriji je i Zvonko Špišić koji je autor “Suze za zagorske brege” i još bar tuceta nezaboravnih hrvatskih šansona i popijevki.Zagrebački kantautor Zvonko Špišić spada u kategoriju nepravedno zapostavljenih umjetnika koji su zadužili glazbenu scenu: premda bez institucionalne glazbene naobrazbe, uspio je napisati i objaviti preko 320 različitih skladbi. Također je izvrstan interpret te tekstopisac, a upućeni kažu i slikar. Špišić pripada vremenu kada je ludnica bila ime samo za instituciju za psihički oboljele, za razliku od danas kada je ‘Ludnica’ ime i za instituciju za ljude s poremećajem sluha. I, kad je već tako talentiran tip, što je onda kod Špišića pošlo po krivu? Možda je previše išao u politiku (bio je saborski zastupnik u sedamdesetima). Možda ga je više privlačilo slikarstvo. A možda je najveći ‘problem’ bio taj što je Špišićeva muzika bila lišena većih utjecaja rock muzike i angloameričkih melodija.

U ovo doba, kada se vraća interes za glazbu iz ‘pred-rokenrolovskog’ razdoblja, mnoge bi njegove pjesme imale snagu pridobiti novu generaciju slušatelja. Na primjer, Špišićevo stvaralaštvo bi moglo mnogo značiti onima koji slušaju Marka Tolju (naglašavam riječ slušaju).

Na Špišićev opus utjecali su mnogi, ali kod njega bi se mogao primijeniti čarobni trokut Pariz – Mediteran – Zagorje, s težištem u Zagrebu. Dio njegovih šansona stilski je naslonjen na francuske majstore i bez problema izdržava usporedbu s njima. Uz pomoć zagorskog melosa opjevat će Zagreb i pripadajuće kvartove, ne jednom će pogledati i s druge strane Medvednice, a smisao za mediteranski melos krasit će njegovu suradnju s dalmatinskim izvođačima, od kojih je najpoznatija ona sa zlosretnim umjetnikom koji se odaziva na ime Vice Vukov.

“40 godina s glazbom” je snimka koncerta Špišiću u čast održanog 10.5.1998. u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog koji je tek nedavno završio na CD-u. Vrijeme izdavanja (ljeto Gospodnje 2010.) sugerira (tužno) da se 50. godišnjica (2008.) nije tako svečano obilježila kao 40. Sudjeluje plejada pjevača, tri orkestra (Tamburaški, Puhački i Veliki revijski) te pet dirigenata. I da, ovdje doista vrijedi pravilo ‘više je više’.

“40 godina s glazbom” se sastoji od dva diska, na prvom možemo čuti suvereno Špišićevo pjevanje kome je vrijeme dalo patinu njegovom glasu koju on tako divno nosi. Interpretatorski uvjerljiv, zavodljiv, emotivan, gospodski i muževan, njegov glas bez problema daje posebnu boju najpoznatijim Špišićevim šansonama, a orkestri nepogrešivo daju glanc bezvremenskim melodijama.

Na drugom disku Špišićeve pjesme izvode drugi pjevači, odnosno, mikrofon preuzimaju doajeni hrvatskih lakoglazbenih nota Arsen Dedić, Drago Diklić, Gabi Novak, Višnja Korbar, Radojka Šverko, Stjepan Jimmy Stanić, Tereza Kesovija, (ako su to lakoglazbene note, što je onda Magazin? Antigravitacija?) i drugi, a dok šlag na tortu stavlja uraganski tenor pokojnog Vice Vukova u “Zvonima moga grada“.

S izvedaba starih majstora unisono se cijedi veliko iskustvo, bezgrešno vokalno oblikovanje, te ponos i čast da su na sceni, u smislu da su odmah i sada publici spremni pružiti sve što umiju i takav stav donosi vrlo dirljiv dojam.

“40 godina s glazbom” možemo smatrati nezaobilaznim udžbenikom iz hrvatske zabavne glazbe.