Zagledani u prošlost oblikovat će budućnost

Ako ih nikad prije niste čuli, prilično je teško objasniti kakvu vrstu glazbe izvode. Ako pak jeste, situacija nije ništa jednostavnija: i dalje je prilično teško objasniti kakvu vrstu glazbe izvode. Njihov zvuk je jedinstven, ujedno neobično blizak i poznat. Najčudnije od svega, u 21. stoljeću, uz pregršt što prošlih što sadašnjih glazbenika, Hazmat Modine nije moguće usporediti ni sa kim.

Istina, čuli ste swing-jazz, country-blues, skiffle, R&B New Orleansa, puhačke sekcije bliske balkanskom izričaju, ska, havajske melodije, mistične vokalne harmonije karakteristične Istoku, gipsy-swing, rocksteady, no nikad ih niste čuli u istoj pjesmi (probajte zamisliti čardaš odsviran na usnoj harmonici…). Osim – najbliže rečeno – kod Toma Waitsa.

Hazmat Modine bio bi mu izvrstan prateći bend (gitarist Pete Smith čak i ima stilska rješenja slična Marcu Ribotu), jer čitavo to zvukovlje, zaboravljeni instrumenti, preplitanje različitih kultura koje na papiru ne bi mogle skupa funkcionirati, jedinstvena nadogradnja i spajanje stilova, stvorit će glazbu za koju će sami članovi benda reći da je ‘blues koji možete čuti u javnim kućama New Orleansa…’

Pete Smith zadužen je za kubanski ili brazilski štih, Joseph Daley (tuba) obogatit će pjesme improvizacijama i prikupljenim znanjem, bubnjar Richard Huntley jedan tren je u latino i jazz vodama, drugi već u klezmeru (tradicionalna plesna glazba Židova Istočne Europe).

Pamela Fleming i njezina truba pokrivaju razdoblje swinga i reggaea, dok drugi gitarist Michael Gomez svira finger-picking, swing-jazz, rock ‘n’ roll… A dva usnoharmonikaša izvrsno se nadopunjuju: Wade Schuman priziva pre-war blues, dok Randy Weinstein svoj stil gradi na Chicago bluesu.

Što je dakle ‘Hazmat Modine’? ‘Hazmat’ je skraćenica za ‘hazardous materials’, dok je ‘Modine’ marka velike grijalice što posve odgovara – prema riječima alfe i omege grupe Schumana – filozofiji grupe: dvije usne harmonike, bas-tuba (umjesto bas-gitare), te povremeni bariton saksofon i klarinet svakako ispušu dovoljno ‘toplog zraka’ tijekom nastupa.

Proteklih desetak godina glazbeni je svijet sve više počeo kopati po stilu zvanom roots, ili – ako ćemo ga strogo definirati – stilu koji je oblikovao američku glazbu: od pjeva robova na plantažama, preko iskrivljenih škotskih i irskih balada, do bluesa, gospela itd…

Skupa s glazbenim utjecajima stizali su i instrumenti (primjerice, usna harmonika stigla je iz Njemačke) koji su se potom uspješno prilagođavali novim stilovima nastalim na križanjima kultura. Oni koji se nisu uspjeli prilagoditi, pali su u zaborav. Teško da ćete danas u Americi, izuzev u muzeju, susresti claviolu, cimbal ili lutnju kao ravnopravne instrumente.

Hazmat Modine izvukao ih je iz prašine (danas na svijetu postoji jedva 100 claviola), smjestio paralelno s gitarama i bubnjevima, te snimio “Bahamut” (Borgesov “Priručnik fantastične zoologije” opisuje golemu ribu iz muslimanske predaje koja pridržava svijet, naslovna skladba zalazi dublje u temu) jedan od najuzbudljivijih roots albuma svih vremena utemeljen na genijalnom kontrastu, bez trunka patetične nostalgije.

Delta-blues s naglaskom na usnu harmoniku (“Lost Fox Train” treba poslušati i vidjeti na jednom od internet video-servisa da bi se povjerovalo, zabezeknuta lica prisutnih govore više od bilo kojih riječi), jazz New Orleansa, jednostavno je nemoguće navesti što sve čujete… Uz puko nabrajanje stilova pomislit ćete kako se radi o nekom džumbusu koji trenutno in pa ćemo ga štovati kako bismo i mi bili moderni. Posve pogrešno.

Stil kojim vladaju jednostavno je neponovljiv; uistinu je teško razlučiti što se sve krije u njihovim pjesmama, jer sve su tako vješto sastavljene od poznatih motiva koji sada tvore nešto posve novo.

A kao da to već nije samo po sebi dovoljno, u goste je pozvan dragi prijatelj Huun-Huur-Tu, Tuvanac koji je grlenim pjevanjem ispjevao blues. Čudno ali istinito. A što je još čudnije – uopće ne zvuči neprirodno.

Ne umijemo svi pjevati, svirati ili plesati, no ako nas išta može ujediniti, to je činjenica da svi ponekad zabrljamo – i baš zato bi blues (neovisno u kojem obliku, bio to Taj Mahal, Tom Waits, Ali Farka Toure ili Hazmat Modine) trebao biti naš univerzalni jezik.

Daleko od toga da je album svojevrsna antropološka studija, naprotiv, “Bahamut” je vitalan i suvremen poput svakog albuma današnjice. Hazmat Modine u potpunosti je američki bend inspiriran glazbom ostatka svijeta. A roots glazba počet će se dijeliti na vrijeme prije i nakon njih.