Zadivljujuće osvježenje Behemotha

Jedan od najvažnijih death metal bendova današnjice izdao je svoj osmi studijski album nazvan “The Apostasy” – u slobodnom prijevodu “Izdajništvo i odbacivanje vjere” – tri godine nakon dobro prihvaćenog prethodnika “Demigoda”. Te su tri godine bile dugo i slatko iščekivanje za cijelu armiju fanova koje je Behemoth stekao u posljednjih sedam ili osam godina, otkako su odlučili posve promijeniti smjer kojim su išli.

I doista, bio je to evolucijski skok, kojim je Behemoth lagano počeo usvajati karakteristike modernog tehničkog death metala, koji su bili par excellence okultnim i Thelemom inspiriranim lyricsima. Učivši od također naširoko obožavanog Nilea, Behemoth je stvorio mitološku sagu, čiji finalni i najkompleksniji dio čini upravo “The Apostasy”.

Doduše, stariji ljubitelji death metala, a pogotovo zagriženi obožavatelji floridske škole ili brutalnog death metala, ovim Poljacima zamjeraju njihov imidž jer ga smatraju pozerskim, dok im priznaju njihovu neprikosnovenu tehničku nadmoć i vještinu muziciranja. No u tome upravo i leži njihova čarobna formula uspjeha; davno su shvatili da nije dovoljno samo dobro svirati, već je potrebno i izgledom privući pozornost publike. Taj osporavani imidž je, u krajnju ruku, i bio nešto po čemu se Behemoth razlikovao od ostatka scene i privukao pozornost na sebe.

Glazbeno, “The Apostasy” je stilski nasljenik “Demigoda”, no ovaj album ipak donosi nekoliko noviteta, koji su me ipak, pošto i nisam fan Behemotha, ugodno iznenadili. Očekivala sam daljnju razradu koncepata s prethodnika i to uglavnom u vidu tehniciranja, koje bi po svemu sudeći već opasno trebalo početi koketirati s iritantnim i napornim, no na prvo slušanje sam ostala zbunjena i praktički bez teksta. Album zvuči zadivljujuće svježe, a stanka od tri godine nestvaranja glazbe doista se osjeti.

Možda tom početnom čuđenju ponajviše pridonosi uvodni “Rome 64 C.E.“, u kojem se pojavljuje zavijajući ženski vokal, podsjećajući na pasaž za film “300”. I tu je iznenađenjima tek početak. No možda se bolje najprije osvrnuti na tehnički aspekt albuma, čiju okosnicu uvelike čini Infernovo precizno i brzo bubnjanje. Unatoč činjenici da je Inferno jedan od najbržih i tehnički najpotkovanijih death metal bubnjara današnjice, na “The Apostasyju” izostaje artiljerijski efekt poput onoga s njihovog albuma “Zos Kia Cultu”s, gdje na momente tutnjava bubnjeva prelazi 250 udaraca u minuti.

Da ne shvatite krivo, Behemoth je još uvijek blastbeat-driven-death metal, no težište se sada ponešto prebacilo s blastbeata na vrhunski odrađene i zanimljivo aranžirane prijelaze i popunjavanja kompozicije nenadanim promjenama tempa. Gitara je i dalje nositelj melodije, eksploatirana do krajnjih granica, a posebno su me oduševili uvrnuti riffovi na pjesmi “Prometherion“, koja uz “Libertherme” i “Pazuzu” spada među moćnije stvari na cijelom albumu.

Da su inovacije završile na navedenome, svejedno bi ovo bio natprosječan album; nadalje ostajete zatečeni kad na “Slaying The Prophets Of Isa“, uredno integrirane među impresivno bubnjarsko istrzavanje, čujete apokaliptične klavijaturske sampleove. Onda vas posve nespremne uhvati na “At The Left Hand Of God” sa svojim akustičnim početkom i zbornim pjevanjem (opet se pojavljuje onaj ženski vokal s početka albuma!!!), prikladno umetnutim između tipičnih višeslojnih Nergalovih vokala.

Istog ceremonijalnog karaktera su i pjesme “Arcana Hereticae” i “Christgrinding Avenue“, ali titulu najčudnije i najoriginalnije pjesme definitivno zaslužuje “Inner Sanctum“. Klavirske dionice će sigurno podići mnogima obrvu, a tim više ako napomenemo da ih je odsvirao Leszek Mozdzer, renomirani poljski jazz pijanist koji oduševljava publiku svojim interpretacijama Chopina. Doživljaj upotpunjuje pojavljivanje Warrea Danea iz Nevermorea kao gostujućeg vokala na “Inner Sanctumu“, a kao da to nije bilo dovoljno, pjesmu odlikuje i atipičan akustični gitaristički break.

Ovako kompleksan album iziskuje opetovano slušanje jer svaki put kad ga ponovno poslušate primijetite neki novi detalj kojeg prije niste uočili. Ako ste u potrazi za catchy riffovima i ‘pitkošću’ koja odlikuje druge podžanrove death metala, “The Apostasy” slobodno preskočite, jer će vam biti naporan.

Tehnički death metal nije za nestrpljive pojedince, a shvaćanje njegove estetike traži trud, skoro pa u onoj mjeri u kojoj je trud i napor uložen u njegovo stvaranje. Behemoth je ovim albumom sazreo i nema se više čega sramiti pred svojim starijim i možda ‘kultnijim’ žanrovskim kolegama.

Vrijeme je da i rigidna i old-schoolu sklona kritika napokon prepozna Behemoth kao bend dostojan death metal hall-of-famea, a solidna četvorka je više nego dobar početak, s tim da bi sigurno zasjala još jedna zvjezdica da osoba koja je napisala ovu recenziju voli lateks.