Začetnici punk rocka u novom blistavom izdanju

James Jewel Osterberg je 1967. odlučio osnovati novi bend. Okupivši oko sebe braću Asheton, Ron na gitari i Scott na bubnjevima, i Dave Alexandra na basu te promjenivši si ime u Iggy Stooge, oformio je The Psychedelic Stooges, ubrzo nakon poznati kao jednostavno The Stooges.

Prvi album “The Stooges” izdali su za Elektru 1969. Osim u underground krugovima, album je ostao nezapažen. Sljedeći album “Fun House” potpomognut Stevenom McKayem na saksofonu i Billom Cheathamom na drugoj gitari, prošao je još gore čemu su doprinjeli i nimalo kvalitetni koncerti. Naime, momci su od početka ozbiljno shvatili ono sex, drugs i rock’n’roll i počeli održavati koncerte u stanjima u kojima je bilo nemoguće održati jednostavan ritam ili pogoditi dva rifa na gitari.

Uskoro odbačeni od Elektre koja je shvatila da tu nema kruha, Iggy je pokušavao održati The Stooges živima. Uz pomoć Bowiea su napokon došli do ugovora. Njihov treći, ujedno i posljednji album “Raw Power” je ipak prošao nešto zapaženije od prva dva. No, radi navodnog konzumiranja droga članova benda, izdavač ih je ponovno napustio.

Zadnji koncert su The Stooges održali 1974. koji je neslavno završio tučnjavom. Nedugo nakon toga bend se i službeno raspao. Iggy Stooge, kasnije Iggy Pop, uspio je uspostaviti samostalnu karijeru. The Stooges su ipak i dalje živjeli ovih 35 godina. Živjeli su u obliku raznoraznih demo izdanja i na kultnoj slavi koja se ipak proširila tokom vremena. To potvrđuje i nedavna mini turneja The Stoogesa u obnovljenom izdanju, a potvrđuju i ova reizdanja prva dva albuma.

Na ovom remasteriranom izdanju iz 1969. se nalaze stvari koje su poznate i gotovo svačijim ušima. “I Wanna Be Your Dog“, “No Fun” i “1969” su odavno poznate stvari koje su svojim zvukom tako očiti utjecaj na gotovo cijelu punk rock scenu današnjice. Tu je i desetminutna rastegnuta “We Will Fall” koja stvara poprilično psihodelično melankoličnu atmosferu Iggyjevim recitiranjem jedno te istih stihova. Najmirnija stvar je “Ann” koja je na drugom disku obogaćena solažom na gitari koja je toliko produljena da je gotovo neslušljiva.

Uz glavni disk je dodan još jedan bonus. “The Stooges” je obogaćen starim originalnim mixevima Johna Calea. Meni su osobno puno draže stare verzije jer zvuče onako kako bi trebale zvučati stare stvari – hrapavo, suho. Ovako, kada slušam nove mixeve, nemam osjećaj da slušam nešto toliko staro i kultno. Da, jesu to The Stooges, ali to nije taj zvuk. Ovo je zvuk nekog mladog benda koji je prije koji dan izdao albume u maniri sedamdesetih.

Uglavnom, The Stooges ili volite ili ne volite. Ako pripadate prvoj kategoriji, zasigurno ćete željeti poslušati što moderna tehnologija može napraviti starim stvarima. Ako pripadate drugoj, vjerujem da ćete album zaobići. No, jedno je sigurno. The Stooges su zaista zaslužni za put kojim je otišao alternativni rock i punk rock te su kao takvi obavezna lektira gotovo svima.