Začarani krug izgradnje i uništenja

    1076

    Visions Of Atlantis

    Ethera

    Datum izdanja: 22.03.2013.

    Izdavač: Napalm Records

    Žanr: Symphonic Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Ark
    2. Machinage
    3. Avatara
    4. Vicious Circle
    5. Hypnotized
    6. Tlaluc’s Grace
    7. Burden of Divinity
    8. Cave Behind The Waterfall
    9. AEON 19th
    10. Bestiality vs Integrity
    11. Clerics Emotion

    Unatrag nekoliko izdanja, Visions of Atlantis pratile su relativno česte promjene u postavi. Prvo su tražili pjevačicu, a kada je to mjesto popunila Maxi Nil, napustio ih je basist Mario Locher, redove su pojačali gitaristom Chrisom Tianom, a noviteti u postavi nisu zaobišli ni aktualno izdanje.

    Po prvi put se tu našao gitarist Christian Hermsdörfer, a bend je bez
    stalnog basista (na snimanju je tu ulogu preuzeo Fabio D’Amore iz
    Serenitya).

    2012. godina ružno je počela za ovaj bend, jer je preminula Nicole Bogner, njihova prva pjevačica bez koje, kako su rekli, ne bi bilo ni benda. No samo tri tjedna kasnije objavili su kako rade na novom materijalu, koji bi svjetlo dana trebao ugledati krajem iste godine. “Ethera” nas je ipak dočekala početkom 2013. godine.

    Prethodni album “Delta” bend je karakterizirao kao power metalce, EP “Maria Magdalena” tu je granicu pogurao u symphonic power, a s “Etherom” se trend nastavlja, pa ovaj album donosi više rock elemenata. Obožavatelji će sigurno osjetiti razliku i pitanje je kako će ju prihvatiti.

    Muziku podržava

    Visions of Atlantis novo izdanje gledaju kao konceptualan album koji govori o izgradnji i uništenju, a upravo tako i zvuči. Pjesme su oštrije, odlučnije, jednostavnijih melodija, ali donose i drugačije odnose u svim segmentima za razliku od prethodnih. Klavijatura je znatno manje, korištene su, uz nekoliko uvodnih dionica, uglavnom kao “tepih” ostalim instrumentima, a zapravo ništa konkretno nisu napravile u pjesmama, bubanj se povremeno poigrava složenijim ritmovima, a puno više u pjevanju sudjeluje i Mario Plank, koji je gotovo izjednačen s Maxi Nil.

    Vokali su odrađeni s dosta osjećaja, oboje razumiju o čemu pjevaju, jaki su, dobro se slažu i osjeti se da duže vrijeme funkcioniraju kao duet, ali kada je kvaliteta u pitanju, priča je ipak nešto drugačija. Plank još uvijek mora poraditi na svojoj tehnici, na dosta mjesta zvuči dosta nategnuto, na trenutke kao da je isforsirano otpjevao i konačni rezultat pomalo je komercijalni zvuk koji podsjeća na rockere s reklama ’80-ih godina. Na sreću, Nil je tu puno jača i svojim uletom ‘spašava’ situaciju.

    Gitare i ritam sekcija dosta su pojednostavljene; bas je zadržan na što čistijim tonovima, bubanj gotovo rijetko koristi duplu pedalu, a gitare su pomalo ‘zdepastog’ zvuka.

    Album otvara pjesma “The Ark” uz smirene, gotovo snene tonove klavijatura, koje s vremenom postaju bogatije, donose dašak elektronike, a onda se postupno pridružuju gitara i bubanj koji se poigrava sinkopiranim ritmom. Već na prvoj pjesmi mogao se iskazati, relativno novi gitarist Chris Tian u solu pred kraj pjesme, koja je gitarom lijepo povezana s idućom “Machinage“, koja donosi poprilično catchy melodiju u stilu Visions of Atlantis. Ali loša stvar je ta da se prve tri pjesme teško mogu razlikovati, jer gotovo da zvuče isto, slagane su po principu da Mario otvara pjesmu, a u refrenu ulijeće Maxi.

    Vicious Circle“, prvu laganiju pjesma na albumu, lijepo otvara zvuk klavira, kojem se u glavnoj ulozi pridružuje gitara s jednostavnom melodijom, a gdje je Mario pjevanjem pokazao svoju nježnu stranu. Po istoj formuli rađena je i “Tlaluc’s Grace“, uz catchy melodiju i ponavljanja pojedinih fraza u refrenu koje ćete na kraju i sami pjevati.

    Mjesta se našlo i za akustičnu gitaru i to na pjesmi “Cave Behind The Waterfall“, koja je otvorena uz arpeggio, ali koji zvuči pomalo disonantno. Boja zvuka žica je kao da nikad nisu mijenjane. Ovu pjesmu je u potpunosti sama otpjevala Maxi Nil.

    Najduža pjesma na albumu ujedno je i posljednja “Clerics Emotion“, ponovno otvarana klavirom, ali i bubnjem koji nameće ritam, no obojan pomalo sintetičkim efektom. Govori o vremenu nakon Trećeg svjetskog rata, svijetu gdje ne postoje emocije, koji je pun boli i hladnoće.

    Ekipa Visions of Atlantisa objasnila je da ljudi na ovom svijetu imaju dvije strane: dobru i lošu. Sav kulturni razvoj u posljednjih 5000 godina svodi se na uspon i pad u različitom razdoblju. Poruka albuma je kako nije bitno gdje se nalaziš, u ljudskoj naravi je nešto uništiti, mi smo ti koju smo razorili zemlju i to je taj začarani krug izgradnje i uništenja. To je značenje Ethere.

    U odnosu na ranije uratke, s ovim albumom prošli su ciklus izgradnje.

    Muziku podržava