Zaboravljena ljepota tranzicije godišnjih doba, zagrljaja dvoje prijatelja i osmjeha starije osobe

Yann Tiersen već 15 godina neskromno ubrizgava ljepotu patine u naše postmodernističko vrijeme. Onu neku zaboravljenu ljepotu tranzicije godišnjih doba, zagrljaja dvoje prijatelja i osmjeha starije osobe.

Ljepotu koje se rado prisjećamo prilikom maštanja o nekim trenucima kada smo bili mlađi ili nas još uopće nije ni bilo na ovome svijetu. Katkad, to su pak neka neodređena vremena za koja samo vjerujemo da su bila bolja. Kako god, slušajući njegovu glazbu kao da ulazimo u taj neki “time machine” s kartom na kojoj piše – vrijeme i destinacija nepoznati.

Album “Dust Lane” nije iznimka. Isprva unosi mali nemir kod slušatelja, da bi nam nakon kratkog vremena sve bilo jasno. Yannove prepoznatljive melankolične figure otkrivaju se periodički ispod mračnog kolaža zvukovlja, potom, kao kakvim restauratorskim zahvatom silovito izvire mješoviti zbor, i konačno, album završava u pastoralnom, spokojnom tonu.

Nemir je vjerojatno uzrokovan smrću njegove majke i bliskog prijatelja tijekom snimanja ploče. No, to je samo pretpostavka. Gledano sa strane, to su samo tehnički razlozi zbog kojih se snimanje ploče otegnulo. Album je tako sniman u tri faze. Prvo akustični instrumenti i vokali, zatim nakon nekoliko mjeseci pauze električne gitare s puno distorzije i basovi, te konačno razni ‘layeri’ zvukova, buke, starih sinteva, i konačno, miksanje. Naoko, ništa novo, no zanimljivo je da upravo u toj zadnjoj fazi miksanja skoro ništa nije otpalo kao suvišno.

Novi album zbog toga malo slabije diše, malo je gust i zadimljen. Netipično za Yanna Tiersena ako smo se s njegovim radom upoznali preko filmske glazbe za “Amelie” ili putem klasičnih pop albuma prošlog desetljeća poput “L’Absente” i “La Retrouvailles”.

Svoje melodije na klaviru i harmonici Yann je ovaj put podredio nekoj drugoj estetici. Rekli bismo – estetici mraka s jasnim svjetlom na kraju tunela. “Dust Lane” je jedan od onih albuma zbog kojih gubimo tlo pod nogama i to iskustvo teško da možemo s nekim podijeliti. Slušajući ga, namjerno se odlučujemo proživljavati ta lijepo-gorka sjećanja, a to baš i nije svačiji izbor.

No, ipak, ako se na to odlučimo, doživjet ćemo njegovu rijetku umjetničku kvalitetu. A to je umijeće da se intimni predložak duše prevede u apstraktnu, ali ipak vjerodostojnu glazbenu inačicu. Pritom, Yann izvršava oba zadatka glazbene umjetnosti – pristupačnost publici i vrhunsku realizaciju, a u kontekstu vlastitog opusa i neosporiv napredak.