Zabava, zabava i samo zabava

Na temeljima benda The Format koji se raspao 2008. nastao je novi jednostavnog imena fun.. Prevelike razlike među njima i nema, ali fun. je mnogo uspješniji, a i zabavniji, što mu i samo ime govori.

Već 2009. bend je izdao svoj prvijenac “Aim and Ignite” koji nije prošao toliko zapaženo koliko ovaj novi “Some Nights”. Zvukovno, razlika među njima također nije prevelika, ali na “Some Nights” pogodili su jedan od najvećih ovogodišnjih hitova “We Are Young”, pa je potpuno jasno zbog čega je sve otišlo u nebesa.“Some Nights” mnogo duguje pop zvuku ’80-ih. pod velikim utjecajem modernih bendova. Prevedeno, fun. zvuče kao Queen pomiješan s Weezerom i The Killersima uz dozu Mike što u konačnici daje pregršt vrlo melodičnih i dobrih indie pop skladbi koje su zasluženo dospjele na vrhove top ljestvica.“We Are Young” definitivno je temelj cijelog albuma, a možemo reći i njihove budućnosti jer je postigla ono što skoro svaki glazbenik želi: prepoznatljiv hit koji će im otvoriti mnoga vrata. Za tu priliku angažirali su i sve popularniju Janelle Monáe što je bila više reklama jer pjeva tek back vokale pred kraj pjesme. Sve u svemu, odlično zapakiran proizvod.

Često se kod albuma koji imaju jedan ogroman hit događa da je ostatak podosta blijed i nedovoljno dobar da ga prati, ali u slučaju “Some Nights” to ne možemo reći. Istina jest da je “We Are Young” najjača skladba na albumu, ali i ostatak obiluje nizom zaraznih skladbi koje bi mogle postići svoj cilj, a to je držati slušatelja zaokupiranim tijekom cijelog izdanja, a ne samo putem singlica.

Osim već spomenutih utjecaja, bend često skreće i u nešto žešće rock vode kao u “It Gets Better” u kojoj djelomično podsjećaju na Billya Idola, ali većina albuma ima vrlo ritmične dionice koje kao da su posudili od Petera Gabriela i bendova koji uvelike prate modu afričkih ritmova.

Naslovna “Some Nights” otkriva da ćemo na albumu slušati vokalne harmonije i vrlo ritmičnu glazbu, balada “Carry On” zvuči kao da su The Killersi obradili Coldplay, Queen najviše na površinu izbija skladbom “Why Am I the One“, dok se “All Alone” ubraja u jedan od vrhunaca albuma jer su u njoj spojeni barokni instrumenti s r&b ritmikom i ponovno ljepljivom melodijom.

Pjesme fun.a često možete čuti u različitim teen serijama, ali to nužno ne znači da su ‘dječji bend’. Zarazne melodije i veliki refreni čine ih vrlo radiofoničnima, pa me uopće ne bi iznenadio daljnji rast benda do stadionskih proporcija kao što su to uspjeli i njihovi sunarodnjaci The Killers.

Njihova prednost je zabava, zabava i zabava, te u odnosu na dječarca Miku čine to na konkretniji način koji mogu voljeti i oni koji više nemaju ‘teen’ u svojim godinama, iako je ovaj album prvenstveno za mlađu populaciju.