Za umrijeti od tuge i jada

Svojim drugim studijskim albumom norveška skupina Octavia Sperati nastavila je tamo gdje je prije dvije godine započela s “Winter Enclosure”, ne ponudivši niti ovoga puta nešto zbog čega bi se trebalo posebno uzbuđivati.

Najviše doom, manje gothic metal, a još manje folk, i to sve s puno atmosfere i ograničenom melodičnošću, trasa je kojim je nastavljeno kretanje, i to, očito je, jednosmjernom ulicom. Prepuno melankolije, depresije, kaotičnosti, tuge i boli i dalje izlazi iz svih njihovih kompozicija, pa su, s tim u skladu, one u većem dijelu spore ili srednjeritmične, s tek rijeđim ‘izletima’ u veselije, odnosno brže kretanje, odnosno raspoloženje.

Teške, mračne, turobne i distorzirane gitare mogle bi se malko čak i usporediti s Black Sabbathovima, naravno, ne po kvaliteti, već po modelu po kojem su rađene, a female vokali nešto su što se vrlo često može čuti na ovakvim i sličnim albumima. I po boji i po razini kvalitete.

U nekim pjesmama ubačeni gudački i piano aranžmani također su karakteristične i očekivani za ovakve muzičke kombinacije, pa niti u tom dijelu nisam pronašao previše razloga za uzbuđenja.

Kao niti u generalnom pogledu na ovaj album, koji me tek na momente podsjeća na ono što su radili The Sins Of Thy Beloved, inače, zemljaci Octavie Sperati. Samo, jedini je problem u tome što su oni radili neusporedivo bolje stvari nego je ova ovdje. Jedva prolaz.