Za slušati i pokušati upamtiti

Ukrajinska skupina Morton do svog je prvog albuma stigla nakon što si je prije nekoliko godina ‘dodijelila’ status studijskog projekta od strane lidera Maxa Mortona.

Snimljen je EP “Grimoire” (s kojeg su sve četiri pjesme, “Black Witch“, “Oblivion“, “Werewolf Hunt” i “Grimoire“, završile na ovoj ploči), ponuđen na download, bilo je onih kojima se dopao, i stvari su se polako počele mijenjati. Pa se poradilo i na snimanju debi albuma, s obzirom da su se za bend zainteresirali japanski izdavači, gdje je, kao i u Ukrajini, objavljen u srpnju.

‘Glasine’ su stigle i do Njemačke pa su ih tako AFM Records uzeli pod svoje okrilje i dali mogućnost većem broju ljudi da čuju što se to napravilo na “Come Read The Words Forbidden“. A napravio se jedan dobar, rekli bismo entuzijastički album, koji obiluje catchy melodijama, srednjim i brzim ritmovima, darkerskijom atmosferom, malo dobrim, a malo problematičnim vokalima. Uobičajeno za power-metalce, tamo gdje treba najviše ‘povući’, tu se baš ne iskažu. Dobro su posložene gitare, kompatibilne su, riffovi im se ne ‘sudaraju’, ima dosta dinamike, različitosti i razigranosti u njima, solaže jesu nekako očekivanog izgleda, ali opet, oštrina koju imaju nadoknađuje taj nedostatak.

Pokušalo se kroz klavijature nešto napraviti i s neoklasicizmom, ima i mirnijih rockerskih dijelova, thrasherskih gitara, malo doomy ugođaja, a ima i nekih posebno dobrih pjesama. Ali ih nema zadovoljavajući broj. Nadu je ponudila već otvarajuća “Calling For The Storm“, za koju bih se zakleo da je rađena pod jakim utjecajem Rhapsody Of Fire, s filmaškim klavijaturama, dramatičarskim ugođajem, tehničkim vokalima i progresivnijom strukturom, no u nastavku se baš nije našlo nekih ozbiljnijih naslova. Jednostavno, kada slušate album i odjednom shvatite da ste na predzadnjoj pjesmi, a malo toga vam je upalo u uho, onda je tu nešto sumnjivo.

A kada takav album ima još i trinaest pjesama, i imate osjećaj da mu nikada neće doći kraj, sve postaje još sumnjivije. No dobro, nije da nema pjesama koje ne bi zaokupile ozbiljniju pozornost, a među njih spada “Losing Faith” sa žestokim heavy / thrash obračunima, u kojima jedino zakažu vokali, melodičniji power s izraženijim klavijaturama, dobrim riffom i duplim pedalama može se pronaći u pjesmi “Burning Prisoner“, a brža i oštrija, heavyu naklonjena je “Werewolf Hunt“.

“We Are The Shades” atmosferična je, emotivna, ‘duboka’ balada s ambijentalnim ugođajem, akustičnim izvedbama, laganim vokalnim dupliranjima, slična joj je “Grimoire“, a “Weeping Wall” kroz neoklasične klavijature i agresivniji, ali sporiji riff ima najviše mirnih dijelova, puno atmosfere, nagovještaja koralskih pjevanja, te potenciji sklonijih groove riffova.

Usprkos nekim odstupanjima od klasične formule, ne bi se moglo reći da je ovaj album donio puno (pre)dobrih stvari, nečega što se nije očekivalo. Jednostavno, lijepo ga je slušati, a još ljepše i brže zaboraviti. A to nikako nije smisao glazbe. Ili barem ne bi trebao biti.