Za one koji znaju dokoličariti

Kako vrijeme odmiče, sve je lakše zamijetiti trend sve dubljeg kopanja u povijesnu riznicu popularne muzike.

Bob Dylan, Ry Cooder, Allen Toussaint, Richard Hawley i Robert Plant samo su neki koji su na jednom ili više albuma evocirali period sredine dvadesetog stoljeća, kad je za većinu ljudi psihodelija bila novokovanica u rangu ‘zrakomlat’, a električna gitara izmišljotina za omladinu s viškom testosterona. U tu bi se priču, s određenim ogradama, mogla ugurati i pokojna Amy Winehouse.

Diana Krall po građu za novi album “Glad Rag Doll” otišla je još ranije, u doba recesije, odnosno u dvadesete i tridesete godine dvadesetog stoljeća i složila pitak jazzy album koji umirujućim tonovima evocira oluju strasti i ples na tankoj liniji između velikog ushita i ogromnog razočaranja. “Glad Rag Doll” samo po stilu podsjeća na prošlost. Po emocijama, pjevanju, pristupu i relevantnim temama (doduše, ljubav i strast u raznim kombinacijama uvijek su relevantne teme) “Glad Rag Doll” primjereno je ulovio sadašnji duh vremena.

Glas Diane Krall i diskretno reduciran zvuk orkestra u ovoj kombinaciji u slušatelju mogu evocirati bilo kakvu gorkoslatku ljubavnu i putenu maštariju. Pjesme su uglavnom iz doba prohibicije i velike ekonomske krize, a one koje nisu iz tog perioda (“Lonely Avenue”), po svom su se senzibilitetu lijepo uklopile. Iako je Diana umjetnica koja ima svoj distinktivan opus, nemoguće je ne primijetiti sličnost između načina kako njen suprug Elvis Costello interpretira jazz. Oboje imaju hrapavu gorčinu u glasu, Costello više neurotično-dječačku, a Krall boemsko-erotičnu. To se očituje u sporijim brojevima, recimo u naslovnoj pjesmi i “Praire Lullaby“, a u “Lonely Avenue” podsjetit će na Roberta Planta i njegove muzikološke ploče.

Album produkcijski potpisuje T-Bone Burnett, što će reći da ima sve vrline njegovih produkcija: prozračnu zvučnu tapiseriju, galopirajuće ritmove i prigušene vokale. Unutar tog konteksta Krall uspijeva nijansirati i većinu trenutaka unutar 58 minuta svirke učiniti posebnim, a često i nadahnutim.

Unatoč tome što, u široj perspektivi gledano, ova ploča ne donosi nikakvu revoluciju, “Glad Rag Doll” bit će dobra zabava za ljubitelje fizički neaktivnog slušanja muzike pod dekicom.