Za ljubitelje “Kid A” i “Amnesiaca”

Nakon niza EP-a iz proteklih godinu i pol, došlo je vrijeme i za studijski album Jamesa Blakea kojeg je jednostavno nazvao po svom imenu.

James Blake balansira između dubstepa i minimalističke elektronike i
kroz sve pjesme pokušava biti čim više eksperimentalniji što se jako
osjeća kod nekih pjesama koje su izgubile jasnu nit vodilju.Vokalno zvuči kao Antony Hegarty (Antony and the Johnsons i Hercules and Love Affair) i kada se njemu i glazbeno približi s klavirom u prvom planu, tada James zvuči najbolje, vrlo emotivno i snažno, pa mi je malo čudno zbog čega tolika pimplanja i okolišanja kad može na jednostavan način pružiti svu željenu emociju.

Pjesme koje se najviše ističu svakako su obrada kanadske pjevačice Feist “Limit to Your Love” i “Give Me My Month“, dok za ostatak albuma treba biti bolje pripremljen jer u protivnom album neće biti višestruko preslušavan.

Intrigantne zvučne kulise ono su što James odlično radi, ali mnogim elektro trikovima ih često i ruši, pa genijalni momenti često znaju biti uništeni zbog zaigranosti mladog autora. Iz te igre dalo bi se složiti zanimljivo djelo koje bi moglo doseći i razinu kandidata za album godine, ali u ovakvom oskvrnjenom izdanju rijetki će ga moći preslušati u cijelosti. Oni koji će to uspjeti, najvjerojatnije će i uživati što dokazuju i mnoge inozemne pohvale na njegov račun.

“James Blake” album je koji zvuči kao da je na tragu nečega što još do kraja nije pronađeno i istraženo, pa se nadam da će njegov autor uspjeti pomusti muzu i sljedećim radovima opravdati dosadašnje pretjerane lovorike jer ovo nije ništa više nego splačina kao i dva albuma blizanca Radioheada na prijelazu milenija.