Za fanove početnike – intro u sve što Dream Theater nudi

Koliko sam kroz godine bio bombardiran s jedne strane vrijeđanjem ‘ljigavosti kvazi-metalaca Dream Theater‘, a s druge strane ‘svršavanjem nad njihovom virtuoznošću‘, ispalo je logično da o njima imam mišljenje koje sam morao složiti sam i koje se sastoji od totalnog protivljenja spomenutim opisima.

Uspio sam jako zavoljeti njihov kvalitetan zvuk, ljigavi pop dijelovi postali su mi jako simpatični i shvatio sam da jednostavno obožavam dobru melodiju, a njihovo izdrkavanje nad kontra neparnim ritmovima, neočekivanim dijelovima i dugotrajnim solažama odlučio sam mrsko gledati.

I eto, kroz godine koje ih pratim, došao je (uobičajen) razlog jedne kompilacijice. Promijenili su izdavača pa je ostavljeni i napušteni Atlantic odlučio složiti – još nešto. Drago mi je što nisu (opet) izdali stostruki live set sa zadnje turneje (vjerojatno nam i to slijedi), nego se napokon radi o najvećim hitovima.

Ipak, kod benda čije pjesme traju 10, 25, pa čak i 45 minuta to i nije tako jednostavno. Neke stvari su malčice editirane i skraćene, a taj (neizbježni) potez iskorišten je za najavu kako ima ‘neobjavljenih snimki i remikseva’.

Ime kompilacije nije uobičajeno kao ‘Najveći hitovi’ (množina), već ‘Najveći hit (jednina) plus 21 ostala simpatična pjesma’, aludirajući na činjenicu da im je samo “Pull Me Under” bio jedini pravi široko prihvaćeni hit.

Cijelo izdanje podijeljeno je na dva diska, jedan s njihovom progresivnijom metalnijom stranom, i jedan s laganijim, nježnijim i melodičnijim stvarima. Službeno, u knjižici je to čak i spretnije objašnjeno -“The Dark Side” s pjesmama nastalim pod utjecajem Iron Maidena, Judas Priesta, Metallice i Black Sabbatha, i “The Light Side” pod utjecajem U2, Pink Floyd, Journey i Peter Gabriela. Uz napomenu Mike Portnoya da mu je žao što fali nešto što bi se zvalo “The Epic Side”, s dugim i tehnički najzahtjevnijim pjesmama.

“Pull Me Under” (kad se sjetim kako je zvučala kada smo je mi (pokušavali) odsvirati… jooooj), “Take the Time” i “Another Day” (ljigica sa saksofonom koja mi je izmamila osmijeh na lice) s “Images & Words” su malo remiksirane da dobiju dašak ovog vremena, najviše primjetnog na snare-bubnju koji nije onako jako u stilu 80-ih, i nekako glasnijeg LaBrievog pjevanja. Taj posao je odradio Kevin Shirley, poznat po radu s Maidenima, Slayerima, Aerosmith, Him, pa čak i Led Zeppelinima na zadnjoj retrospektivi.

“Lie“, “Home” i “Misunderstood” su malčice skresane na prihvatljivo trajanje jedne pjesme koja služi kao singl (nekakav radio edit), a “Solitary Hell” je komercijalni i smireniji dio 45-minutne “Six Degrees of Inner Turbulence”.

Pokraj logično raspoređenih tihih i glasnih dijelova (jedino što stvari “Peruvian Skies“, “Misunderstood” i “Sacrified Sons” imaju više dijelova za lakši CD), ovdje je nešto potpuno novo samo popastična stara stvar “To Live Forever“, koja je bila b-strana singla “Lie”, i odličan dodatak saksofona u ‘alternate verziju’ pjesme “Through Her Eyes“, koja bi se lako mogla progurati na album Marie Carey ili Whitney Houston.

Tako je Teatar snova (ali ne mislim na stadion Manchester Uniteda) na jedan dobar (ali i logičan) način proletio kroz svojih prvih 20 godina postojanja (jako mi je žao što nema niti djelića remek-djela “A Change of Seasons”).

Uvijek mi je bilo čudno kako best of može izaći bez pjesama sa zadnjeg albuma, ali glazbena industrija već me puno puta naučila razlogu (drugi izdavač), i uvijek mi je glupo što se pjesme raspoređuju kronološki (ja bih ih radije porazbacao), ali i na to sam navikao (osim što je “Dissapear” iz nekog razloga završila iza pjesama s “Octavariuma”).

Neki ih mrze, neki ih vole (i previše), ali činjenica je da su Dream Theater jebeni majstori zanata i da, unatoč činjenici da često svoje sviranje stavljaju nauštrb normalnosti pjesme, ipak znaju složiti genijalne albume.

Ovdje su se osvrnuli na dosadašnji tijek karijere, i dali klincima koji će ih tek otkriti jedan odličan uvod (mi to nismo imali), a što (očito) misle o ovakvim kompilacijama objasnili su na coveru spretnim bojanjem nekih slova u imenu albuma. Shvatite sami – “Greatest Hit“.