White On White: Rijeka elegije

Marko Rogić je riječki advokat i poduzetnik koji je, kako priča kaže, na nagovor supruge da smisli neku muziku za plesnu točku počeo još više “kopati“ i rezultat je ova prilično impresivna zbirka od 12 pjesama. Nadahnut osobnim teškim situacijama, Rogić je pod imenom White On White sastavio kontemplativan, emotivan, elegičan album bez slabijeg momenta. Album ima privatnu notu, posvećen je Rogićevom ocu.

Rogić je poštovatelj i pratitelj moderne ambijentalne americane, album je na engleskom jeziku i, ako zanemarimo povremeni akcent, taj album je mogao sletjeti u redakciju glazbenog portala “od bilogdje” u svijetu i to bi opet bilo vrijedno poslušati i recenzirati. Album nije nikakav “out of nowhere”, on je, poput njegovog autora (koji nije nikakav “white on white”, prije bi se, zbog artikuliranosti mogao nazvati Crno na Bijelo), pošten, iskren i lojalan sljednik američke kantautorske škole 21. stoljeća.

Rogić se bavi međuljudskim odnosima u kojima je kao poeta katkad patetičan, katkad klišeiziran, no kao pjevač relativno uvjerljiv. Osnovni ton albuma je tugaljiv, no pjesme kao što su “You“ bi u nekom paralelnom svemiru mogle biti hitovi, a u kontekstu nedavnog domaćeg izbora za pjesmu Eurovizije, i solidan kandidat za takvu smotru, nije jednom da su senzibilni kantautori s pristupačnim i komunikativnim pjesmama bili više nego solidno plasirani. Druga pjesma koja odskače od prosjeka albuma je zaključna “Grey Hair” koja svojim bogatim detaljima pokazuje koliko su njeni kreatori i interpretatori u stanju razgranati zvučnu sliku iz naoko šturog instrumentarija.

Rogić nema “mračnjaštvo” Lanegana, Waitsa ili Cavea, no on ni ne pokušava zvučati napaćenije nego što melodija ili aranžman kažu. Iako je potonja primjedba možda puka formalnost, u ovu zamku znaju pasti i vrlo daroviti muzičari koji si na taj način sabotiraju djelo.

U jeku davnih razgovora oko ZAMP-a bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović je naveo primjer kako je neki vlasnik kafića snimio svoju glazbu i samo nju je puštao u kafiću, a sve zbog toga da ne plaća novce ZAMP-u. Rogić ima kafić, ima jako dobru muziku, i to se ne čini lošom idejom – kafića bez formatiranih radijskih postaja “samo s najboljom muzikom“ nikad dosta.