White Lies: Najbolji album od prvijenca

    562

    White Lies

    Five

    Datum izdanja: 01.02.2019.

    Izdavač: PIAS

    Žanr: Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Time To Give
    2. Never Alone
    3. Finish Line
    4. Kick Me
    5. Tokyo
    6. Jo?
    7. Denial
    8. Believe It
    9. Fire And Wings

    Taman je deset godina prošlo od njihovog prvijenca, a White Lies se ponovno vraćaju sa studijskim izdanjem, petim po redu koji je vrlo neinventivno nazvan “Five“. Kad bi se trebalo u par riječi opisati što se dogodilo u tih deset godina po pitanju benda, najlakše bih rekao ‘ništa, potpuno ništa’.

    Bend i dalje inspiraciju crpi u ’80-ima i bendovima poput Joy Divisiona, The Curea, Depeche Modea i sličnima, a posuđuju i od recentnih revival bendova, ponajprije od Editorsa koji su ipak mnogo uspješniji u tome što rade, iako i oni nisu nešto na zadnjim albumima. Kako su White Lies preživjeli toliko dugo? Situacija je potpuno jasna, to je tipičan britanski zvuk i na Otoku takve bendove obožavaju.

    Muziku podržava

    Kad bi sve sveli na realne okvire, najključniji moment se dogodio izlaskom prvijenca “To Lose My Life…” koji je dignut u nebesa upravo od britanskih medija. Album je imao tri odlična singla dok je ostatak materijala dosta kaskao za njima. Svakim narednim izdanjem nisu uspjeli niti doći do uspješna tri singla, pa slobodno možemo reći da su iz albuma u album padali u kvaliteti.

    Jednom kad više nemaš kud pasti, mora doći i rast, barem to tako bude u većini slučajeva. Upravo album “Five” jest nešto najbolje što je bend napravio od spomenutog albuma prvijenca, iako i ovo nije nešto što ćete u nedogled slušati. “Five” je pristojan album temeljen na britanskoj glazbi ’80-ih s nekoliko dobrih pjesama koje neće postati broj 1 hitovi u svijetu.

    Sve pjesme na albumu su laganog do srednjeg tempa himničnog karaktera, ali s nedostatkom te neke radiofoničnosti koja bi album odvukla do prvih mjesta ljestvica. Nekoliko refrena su neodoljivi, slatkasti kao med, što je dovoljno da odrade još jednu veću turneju u kojem će best of setlista (vrlo vjerojatno) spasiti stvar.

    Ako tražimo najbolju stvar na albumu, to bi po mojem mišljenju bila “Never Alone” koja spaja Editorse i Hurts na jedan plesan i nešto brži način, a refren u stilu A-ha pospješuje cijelu stvar. Kad pričam o slatkastim refrenima, tu se onda svakako moramo zaustaviti na pjesmi “Kick Me” koja je usporena i dosadna do trenutka pripjeva kad u potpunosti procvjeta.

    Posljednji singl “Tokyo” spada među bolje stvari albuma (pogađate sigurno što je razlog tome – naravno refren koji je baš hitoidan i pamtljiv), “Denial” je sporogoruća pjesma koja eruptira na pravi način (nešto što Editorsima ne uspijeva već par albuma), dok singl “Believe It” zvuči kao mješavina The Killersa i ranog Depeche Modea.

    Formula albuma je jednostavna i jasno se može dokučiti na svakoj pjesmi albuma. Napravi nešto, bilo što, što podsjeća na jednu od zlatnih epoha britanske glazbe, jer taj dio i nije previše bitan te se 100% fokusiraj na što bolji refren jer refreni prodaju stvari. U konačnici, dobrim dijelom ta formula funkcionira, u svakom slučaju mnogo bolje nego na prethodna tri albuma, iako ovdje nema ničeg novog i svježeg, napetog čime će proširiti fanovsku bazu. Za fanove, vjerujem da će ovo tako i onako biti remek-djelo, a sve što jest jest solidan album koji može stati uz rang prvijenca koji je isto bio samo dobar album.

    Muziku podržava