Waxahatchee: “Saint Cloud” je karta za društvo velikih

Iza imena Waxahatchee stoji 31-godišnja američka kantautorica Katie Crutchfield koja iza sebe već ima mnogo objavljenog materijala, točnije, četiri poprilično hvaljena studijska albuma. Ako ste ju dosad propustili, kao što moram priznati da sam i ja, pravo je vrijeme da uhvatite korak – njezin najnoviji album „Saint Cloud“ bez sumnje je njezin dosad najbolji uradak.

Za „Saint Cloud“ Crutchfield potpuno napušta lo-fi bedroom zvuk svojih ranih uradaka, kao i relativno žešći indie rock zvuk nešto kasnijih, te u potpunosti prigrljuje svoje južnjačko porijeklo, donoseći čisti, jednostavni, mekani folk-rock zvuk obojan s mnogo countryja i americane, koji joj ovdje pomaže tkati bend iz Detroita pod nazivom Bonny Doon.

No, kao i na prethodnicima, unatoč pratećem bendu, i na ovom album Waxahatchee ostaje iznimno osoban projekt, ovoga put možda još i više, budući da takav glazbeni aranžman u potpunosti u centar dovodi njezin slatkasti vokal s blagim južnjačkim naglaskom, njezine jednostavne ali lepršave i predivne melodije, i posebno, njezine sposobnosti kao songwriterice koje su na ovoj ploči doslovno eksplodirale, donoseći joj čak i laskave usporedbe s Bob Dylanom. Bez sumnje, Crutchfield ima nesporan talent da sve o čemu odluči pisati i pjevati pretvori u poeziju, koja je čas utemeljena u opipljivoj stvarnosti, a čas bježi u apstrakcije i slobodne asocijacije.

Ovoga puta tako je odlučila pjevati  – o sebi. Iako „Saint Cloud“ u neku ruku funkcionira kao album ceste, vodeći nas svuda od sunčane Barcelone, preko sanjivih krajolika Crutchfieldinog zavičaja u Alabami, pa sve do zakrčenih ulica New Yorka, i iako je napučen ljudima koji su obilježili njezin život posljednjih nekoliko godina, ipak je to vrlo introvertiran album na kojem Crutchfield najviše preispituje upravo sebe, svoju prošlost, svoje loše odluke, svoje mane, s okom pjesnika koji samorefleksiju diže na razinu univerzalnosti i s kojom se mnogo nas može poistovjetiti.

Tako su njegovi krajolici ovdje prvenstveno da bi dali vrijeme i mjesto radnje njezinim razmišljanjima, a ljudi koje voli da bi poslužili kao zrcalo u kojem se ogleda, pri čemu joj se ponekad sviđa ono što vidi, a ponekad malo manje. Naime, album je napisan u razdoblju u kojem je Crutchfield odlučila iza sebe ostaviti ovisnost o alkoholu, dovesti svoj život u red i početi više brinuti o sebi, usput dostižući i novopronađenu zrelost i kao umjetnica i kao osoba.

Sudeći prema toplini i ultimativnom optimizmu koji prevladavaju na „Saint Cloud“ unatoč mnoštvu teških trenutaka i teških emocija, to joj i uspijeva. „If I could love you unconditionally/I could iron out the edges of the darkest sky“, poručuje sama sebi u predivnom i mekim električnim gitarama predvođenom ranom vrhuncu albuma „Fire“.

Akustična „The Eye“ posveta je njezinom trenutnom partneru u ljubavi ali i umjetnosti Kevinu Morbyju, u kojoj pozitivnu sliku prema sebi gradi kroz ljubav koja joj je upućena: „Oh, and you watch me like I’m a jet stream/A scientific cryptogram lit up behind the sunbeam/You paint my body like a rose/A depth of beauty in repose/A complicated love you chose“. U „Hell“ i „War“ će i malo žešće zarokijati, naravno, na relativnoj skali, i u obje istaknuti univerzalnu istinu da najprije morate voljeti sebe ako želite da vas netko drugi zavoli, pokušavajući se naći na pola puta s partnerom dok se i dalje bori sa svojim unutarnjim demonima.

Iako ćete se dotad već vjerojatno zaljubiti u njezinu sliku svijeta i gorko-slatke melodije, Crutchfield je dvije najbolje pjesme sačuvala gotovo za sam kraj – „Arkadelphia“ i „Ruby Falls“ dolaze kao dva prigušena, uspravna glazbena tornja, veličanstvena u jednostavnosti najvećim dijelom akustičnih glazbenih melodija i u kompleksnosti fenomenalnog storytellinga – mogla bih ovdje izdvojiti praktički svaki njihov stih od prvog do zadnjeg, ali morat ću se zadovoljiti pokušajem da istaknem najbolje od najboljeg. „If we make pleasant conversation/I hope you can’t see what’s burning in me“, najprije će Crutchfield efektno opisati tvrdoglavost i hrabrost koju pokazuje izvana, a kojom nastoji od ostalih sačuvati svoju ranjivu i ranjenu nutrinu u „Arkadelphia“, a zatim još bolje dočarati svoj doživljaj ljubavi u „Ruby Falls“: „Real love don’t follow a straight line/It breaks your neck, it builds you a delicate shrine“.

U intervjuu koji je dala za Pitchfork povodom izlaska albuma Crutchfield odaje priznanje svom velikom idolu Lucindi Williams, za koju kaže da ju je nemoguće ne spomenuti kad se priča o ovome albumu, te da je od nje posudila brojne tehnike koje su ovdje primijenjene. Iako u tome ima neke istine, činjenica je i da Crutchfield ovdje bez sumnje nadilazi posuđivanje od glazbenih tradicija američkoga Juga i pronalazi samo svoj kantautorski glas, pretačući svoj unutarnji monolog u jedinstveno i poetično dijelo.

„Saint Cloud“ je izašao u godini koja je dosad više-manje obilježena velikim albumima od strane nekih od najkreativnijih i najsnažnijih ženskih glasova kantautorske scene, kao što su Fiona Apple, Laura Marling, U.S. Girls, pa i sama Lucinda Williams, i u toj konkurenciji odlično parira – to je za Crutchfield i njezin Waxahatchee zaslužena karta u jednome smjeru za društvo velikih.