VV “Neon Noir”: Spoj svjetla i tame u Ville Valo režiji

Prošlo je nešto više od 23 godine otkako je sa svakog audio uređaja neprestano treštala “Join Me in Death” finskog ‘love metal’ benda HIM. Cijeli taj “Razorblade Romance” bio je vrlo uspješan album, iako je meni osobno prvijenac “Greatest Lovesongs Vol. 666” mnogo bolji, a i onaj iza “Deep Shadows and Brilliant Highlights” bio je sasvim solidan. Nakon toga, kao da su se zaželjeli biti ozbiljan bend, pa su se približavali metal formi, ali, realno, nakon trećeg albuma imali su velike amplitude, pa nije čudno da su sredinom prošle dekade stavili ‘ključ u bravu’.

Ville Valo oduvijek je bio miljenik publike, posebno ženskog dijela, pa je bilo logično da će takav frontmen nastaviti solo karijeru. Za početak je objavio album na finskom jeziku pod imenom Ville Valo & Agents (Agents su stari finski bend koji svira rock i šlagere), ali svima je bilo jasno da to nije smjer kojim bi Ville trebao ići. Ubrzo je došao EP s novim imenom VV te je nova etapa njegove karijere mogla početi.

Kuhalo se kuhalo, da bi početkom godine konačno došao album prvijenac “Neon Noir”. Da razriješimo odmah u startu, “Neon Noir” najbolji je HIM album posljednjih dvadeset godina…

VV kao da je odustao od ozbiljnosti i traženja onog zvuka koji mu ne paše, odnosno za kojeg misli da bi ga drugi više cijenili. Odvrtio je u glavi sve utjecaje koji su ga zabavljali tijekom cijele karijere i napravio jedan vrlo dojmljiv i zabavan ‘love metal’ album koji pumpa atmosferu od početka do kraja.

Njegov vokal oduvijek je bio forte za njegove projekte, a tu ga je povremeno i zanimljivo miksao da bude što usuglašeniji s tim ‘love metal’ melodijama koje zvuče nikad upečatljivije. Vjerojatno tu nema materijala koji će nas maltretirati kao neki rani singlovi HIM-a, ali upravo je u tome poanta ovog album, zaokružen je, te lijepo klizi cijelim svojim trajanjem.

Naravno, kako je HIM godinama širio svoju fanovsku bazu, tako je rastao i njihov broj hejtera, pa isto tako vjerujem da mnogima sam lik i djelo Ville Valoa ide na jetra. Onima koji još imaju kredita za njegove radove, sigurno će “Neon Noir” biti lijep podsjetnik kako je to sve nekad dobro zvučalo, a opet nije to sama reminiscencija na ‘bolje dane’ jer ovim je VV pokazao da itekako ima još dinamita u njemu.

Već u startu dobivamo jedan zgoditak u vidu “Echolocate Your Love”. S tom skladbom jasno i uviđamo igru riječi samog naslova albuma jer su tu fino ispremiješani svjetlost i tama. Slijedeća “Run Away from the Sun” klasična je himovska stvar s lijepo pogođenom emocijom i sanjivim vokalima.

Ako ste ikad barem malo voljeli HIM, sve ono što slijedi bit će lijep podsjetnik na svu moć koju je taj bend nekoć posjedovao. Istina, godine su učinile svoje, ali iskustvo koje je Valo stekao, jasno se očituje kroz svaku pjesmu albuma. Ovdje jednostavno ništa nije previše, a u 12 pjesama protegnutih na 56 minuta dobivamo najbolje od njega. Iskustvo se definitivno osjeti kad vidimo i produkciju albuma koju je obavio sam (očito su bile duge pandemijske noći na sjeveru Europe), dok je jedino završni miks prepustio svom bivšem bendovskom suradniku Timu Palmeru.

Najveće iznenađenje albuma svakako bi bila “Baby Lacrimarium” koja gotovo da zvuči kao neka osunčana indie rock stvar s britanskog otoka, a ne gothic rock stvar starog darkera.

Ako se HIM trebao raspasti da dobijemo ovakav album, neka se raspao. Nakon dugo vremena, ‘love metal’ bi se mogao ponovno vratiti u modu, a VV ponovno biti u žarištu medijske pažnje. Što se mene tiče, neka bude tako jer ovo me podsjeća na moju mladost, pa se slobodno mogu pitati ‘Ville, gdje si bio protekle dvije dekade? Nedostajao si ovako inspiriran!’.