‘Vuci’ se voze cestom u velikom stilu

    1461

    Los Lobos

    The Ride

    Datum izdanja: 04.05.2004.

    Izdavač: Mammoth Records / Dancing Bear

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. La Venganza de Los Pelados – feat. Cafe Tacuba
    2. Rita
    3. Is This All There Is? – feat. Little Willie G.
    4. Charmed
    5. Somewhere In Time – feat. Dave Alvin
    6. Wicked Rain/Across 110th Street – feat. Bobby Womack
    7. Kitate – feat. Tom Waits And Martha Gonzales
    8. Hurry Tomorrow
    9. Ya Se Va – feat. Ruben Blades
    10. Wreck Of The Carlos Rey – feat. Richard Thompson
    11. Matter Of Time – feat. Elvis Costello
    12. Someday – feat. Mavis Staples
    13. Chains Of Love

    Sjećam se, bila je sredina svibnja. Sjedio sam u Limbu čekajući svojih pola sata za razgovor s Edijem iz Gustafa (varijanta kao u doktorskoj čekaonici: “Sljedeći,molim!”) kad je Krešo izvukao pet-šest CD-a i ponudio mi da si izaberem nešto i recenziram. Najnoviji album Los Lobosa “The Ride” je bio logičan izbor . Ne samo što sam preslušao dobar dio njihove diskografije (i albume “How Will The Wolf Survive“ (1984.) i “Kiko” (1992.) plasirao na intimni TOP 50 najdražih albuma), nego su se i okolnosti poklopile da posegnem baš za tim CD-om; trebao sam intervjuirati frontmena Gustafa koji su, u jednoj od svojih faza, bili pod prilično jakim utjecajem upravo Los Lobosa.

    Osim toga, nadao sam se da će Edi krajičkom oka primjetiti moj potez (što se i dogodilo), a što bi mi pomoglo da ne budem još jedan novinar u nizu kojem Maružin mora dati intervju samo zato što mu je to u opisu radnog mjesta. Utvaram si da je blagoglagoljivosti frontgustafa i ležernoj atmosferi u kojoj je čitava stvar kasnije odigrana između ostalog kumovao i izbor CD-a za recenziju (sad kad ovo čitam, vidim da sam ja to učinio s opakim predumišljajem – očito je da se pretvaram u pravog novinara. Strašno!!!:-).

    Odonda sam “The Ride” ‘vozio’ sa sobom kud god da me put odveo (čitaj: u Bugarsku i na sjeverni Jadran). I svuda se, bez obzira na svoje latino-istočnolosanđelesko porijeklo, savršeno uklopio. Dapače, “Somewhere In Time“, pjesma s tog albuma, predstavlja svojevrsni audio-wallpaper jednoj od ljepših epizodi u sapunici mog života. A sad dosta privatizacije prostora predviđenog za recenziju… krećemo sa ‘stručnim’ terminima.

    Muziku podržava

    “The Ride” je dvanaesti album grupe Los Lobos (iliti po naški Vuci). Njime su željeli neformalno obilježiti tridesetogodišnjicu svoga rada te su za tu priliku na snimanje pozvali čitavu plejadu glazbenih legendi, sve redom ljude koji su, kako su momci iz benda sami objasnili, ‘utjecali ne samo na njihovu glazbu nego i na njihove živote’. Na trinaest pjesama, što remakeova pjesama s ranijih Los Lobos albuma što novih stvari, gostovali su Elvis Costello, Tom Waits, Richard Thompson, Bobby Womack, Mavis Staples, Willlie G. (Three Midnighters), Ruben Blades te mlade snage Cafe Tacuba.

    Bogatstvo stilova, koje je osnovna karakteristika “The Ridea”, možda se najbolje može isčitati iz 3 pjesme smještene otprilike u sredini albuma. Od prašnjavih seoskih puteva predivne country balade “Somewhere In Time” (kojom dominira moćan bariton Dave Alvina) preko fascinantne suradnje s magom soul glazbe Bobby Womackom u “Wicked Rain/Across 110th Street” natopljenoj nekom urbanom melankolijom i spooky atmosferom pa sve do komičnog i gotovo demo uratka “Kitate” (s Tom Waitsom), bizarnog hibrida ska duhača, New Orleans pogrebne muzike, meksičke mariachi glazbe i voodoo plemenskog ritma, Los Lobos zajedno s gostima demonstriraju kako se u 16 minuta, koliko traju te tri pjesme, može kreirati savršen koktel bluesa, rocka, soula, countrya i eksperimentalne glazbe.

    U ostalim pjesmama na albumu tom su koktelu uspješno pridodali latino (“La Veganza De Los Pelados”, “Ya Se Va”), funk s nijansom R&B-a (“Is This All There Is”) te gospel potcrtan orguljama (“Someday”).

    U ovom vremenu prepunom na sve strane oglašenih i razvikanih oproštajnih turneja velikih grupa blistave prošlosti i trapave sadašnjosti, osvježavajuće je čuti album benda koji svoju prošlost slavi jednostavno i skromno, ali s dozom ponosa i dostojanstva. No, ne radi se tu samo o davanju novog sjaja starim pjesmama. Ruben Blades u “Ya Se Va” na jednom mjestu pjeva: “Onaj tko ne riskira, taj ni ne profitira/Onaj tko ne traži vrata, neće naći ni ulaz…” (prijevod sa španjolskog) i u tim stihovima se krije ključ za čitanje ovog albuma: “The Ride” se istovremeno okreće korijenima, ali i demonstrira hrabrost Los Lobosa da riskiraju ‘vozeći’ se cestom kojom nikad prije nisu prošli.

    Muziku podržava