Vrlo zanimljiv r’n’b s jakim afričkim korijenima

Nekako u isto vrijeme, u ruke su mi došla dva albuma pomalo netipična za mene, “Something Else” Robina Thickea i ovaj “Nigerian Wood” Keziaha Jonesa, budući da oba teže ponajviše r’n’b zvuku.

Za razliku od Thickeovog “Something Else“, “Nigerian Wood” je mnogo zanimljiviji album jer je mnogo širih utjecaja za što je najviše ‘krivo’ porijeklo Keziaha Jonesa.

Keziah Jones je rođen u muslimanskom dijelu Nigerije i bio je predodređen da naslijedi oca u akademskim vodama, ali se to brzo promijenilo budući da su u njegovom ranom djetinjstvu, dok je imao svega osam godina, preselili u London. To je klincu jako teško palo, ali je na svu sreću pronašao utjehu i svoj put u glazbi.

Kada je odrastao, shvatio je da se želi baviti glazbom za ozbiljno, ali mu ispočetka nije sve krenulo po planu. Živeći boemskim životom, Jones je krpao kraj s krajem svirajući po ulicama, kasnije i po klubovima da bi malo po malo bio prepoznat njegov karakterističan zvuk u kojem je ispremiješao svoju rodnu grudu Afriku s novim prebivalištima (London i Pariz).

Kao što sam i ranije rekao, “Nigerian Wood” je u osnovi r’n’b album, ali ne u klasičnom obliku. U njega su ubačeni mnogi afro-ritmovi, te poneka vokalna dionica afričkih napjeva (jedan od glavnih uzora mu je neprikosnoveni Fela Kuti), ali i cijeli niz modernih elemenata i žanrova poput bluesa, funka i soula.

Taj svoj multikulturalni miks, Keziah je nazvao ‘blufunk‘, pa neka mu bude po volji… Vokalno je također vrlo nadmoćan, ima zanimljivu boju glasa, blizu Sealovog, ali ipak teži nešto višim tonovima što se odlično nadopunjuje na zarazne glazbene podloge.

Po ovakvim referencama, Keziah Jones bi trebao biti jedan od vodećih muških vokala na svjetskoj glazbenoj sceni, ali je miljama daleko od toga. Ponajveći razlog za to je manjak stereotipnih pjesama koje bi mogle postati hitovi, pa ga većina zaobilazi, makar je mnogo bolji od većine r’n’b autora koji caruju top-ljestvicama.

Album ima mnogo blistavih trenutaka, bilo bi pretjerano da svakog od njih poimence pohvalim, pa ću iz tog razloga istaknuti pjesmu “1973 (Jokers Reparations)” koja se najviše ističe. Nakon uvodnih afro-ritmova, pjesma dobiva blues dimenziju i brutalni tekst u kojem se Jones obrušava na nigerijske vlade koje duži niz godina pune vlastite džepove (odnosno bankovne račune u Švicarskoj), umjesto da pomognu siromašnom puku koji mora moliti za koji dolar ‘globalizirani’ svijet.

Ostatak albuma je ipak u nešto blažim tonovima što ne znači da je išta lošiji jer je svaka pjesma vrlo raznoliko obojena, bilo u glazbenom, liričkom ili interpretativnom smislu.

Šarolikost utjecaja dobilo je vrlo dobar artefakt u vidu ovog albuma, ali sumnjam da će Jones zbog toga pretjerano profitirati, već će uvijek biti alternativac u odnosu na sve globalne zvijezde koje harače top-ljestvicama.

To je prava šteta jer je njegova glazba prava radost za uši, pa ponavljam da je “Nigerian Wood” vrlo uzbudljiv r’n’b album koji kosi konkurenciju pred sobom.

U posljednje vrijeme sam čuo malo takvih albuma koji bi bili bolji i dinamičniji od njega, pa ga preporučam svim zaljubljenicima r’n’b-a, ali i onima kojem taj žanr i nije previše drag.