Vrište, nišane, pucaju, ali rijetko i pogode

Ja i Bullet For My Valentine žestoko smo se posvađali! Dečki su mi zabili nož u leđa, izdali me, posramili i izbacili na cestu. O čemu sad ja to pričam?! Prvi veliki album BFMV me oduševio i pohvalio sam ga kao budućnost takve vrste metala. Ali već uživo shvatio sam da su me lagali.

Osim ubojitih moderno-staromodnih riffova i gitara, pumpajućih bubnjeva i odlične mješavine žestine i melodije, Matt sve žestoke urlajuće dijelove ili prepusti (pre)stišanom basistu ili ih jednostavno pretvori u emo clean dionice.

To su stvari koje najviše mrzim kod nekih bendova. Prvo, koncerti su danas veći izvor love i mjesto gdje bi svaki izvođač morao pokazati svoju moć. Drugo, ne snimaj album 35% iznad svojih objektivnih mogućnosti, jer polovičnom izvedbom ubijaš pjesmu. Ali ni približno onoliko koliko je ubije nedostatak dijelova radi kojih je bila odlična na albumu.

Uzevši sve u obzir, novi album gledam pod drugačijim svjetlom, a sam po sebi je dobar, ali jednostavno ne jednako dobar kao prošli.

“Scream Aim Fire” novi je pogled ovih dečki na old school thrash metal-core s pamtljivim pjevanjem, agresivnim riffovima i melodijama. Ovoga puta, to je izrodilo dosta predvidive pjesme. Glazbeni dio još uvijek je odličan, snažan i jak, pjesme su maidenovski galopirajuće, gitare su thrash sa švedskim melodijama, a sve skupa u ovakvom okružju malčice je ispao pop koji želi biti metal. Ili obrnuto.

Najavljivali su žešći i melodičniji album, a dobili su na neki način i jedno i drugo, ali nekako skroz odvojeno.

“Scream Aim Fire” besmisleno pjeva o bojišnici (posebno iritira već izlizani stih “right now it’s killing timeeee“) ima OK riffove i pumpajući ritmam, ali već “Hearts Burst Into Fire” ispada sporija pop-metal himna. To se još više izrazilo na staromodnoj laganici “Say Goodnight“, kojoj je zbilja prošlo vrijeme.

“Eye of the Storm” i “Waking the Demon” bacaju malo bolje svjetlo na početak albuma, sa super svirkom i dobrim duplirajućim soloima. Ali jednostavno niti jedna stvar nema onako moćan i jak dio kao recimo “Hand of Blood” ili “4 Words”.

Što se vokala tiče, oni kroz cijeli album plešu po rubu mojih živaca. Matt sa svojim emo pjevanjem ovdje nekako uspijeva zvučati još mlađe, još nevinije i još tanje. Ipak mi je, iako sam sad jako sumnjičav, porastao u očima vriskovima na “Take It Out On Me“, nakon čega opet neuvjerljivo tuli, ali jedan maidenovski dio s albuma “Brave New World” i melodični solo kao od Dream Theatera nekako je izvlači.

Odlično brzo istrzavanje na jednoj od najboljih trenutaka albuma “Last to Know” i ljigavi pretipični power-sentiš za kraj “Forever and Always” zaokružili su priču koja ima više strana.

Više me nisu mogli ugodno iznenaditi kao s prvim albumom, jer su očekivanja porasla. Očekivanja koja su se rasplinula već kada je prvi singl došao na internet pa je postalo jasno zašto ih Roadrunner nije uzeo – da ne bi imali dva Triviuma.

Klasični novi britanski heavy metal uspio je zvučati pamtljivije, uvjerljivije i bolje kad metalu pridružuju metal, a ne pop (urlanje vs. pjevanje). Ovdje su većinom, što se mene tiče, uspjeli pogoditi neku kombinaciju Iron Maidena i Killswitch Enagage. Dobro zvuči ta fraza, ali nije ispalo baš kako je moglo.

I ta više prisutna lagana strana albuma bila je bolja na “The Poison” (ovdje je najbolje sjela “Deliver Us From Evil“), žestina se pokazala u sličnom svjetlu, ali ovdje nekako nisu uspjeli onako jako ‘pogoditi žicu’. Jednostavno, prvi put mislim da bi trebali imati (puno) manje clean emo pjevanja. No, očito je ovo smjer njihovog razvitka.

Potpisali su ugovor na pet albuma, a ovim tempom peti album ispast će zabrinjavajuće mlak, pederski predvidiv i loš. Ovaj nije baš takav.