Vrijeme leti, prolaze sati

The Hours postoje otprilike 5 godina, a njegovi osnivači su već iskusni glazbenici Antony Genn i Martin Slattery koji su svirali u The Mescalerosima s Joeom Strummerom, u Elastici, Pulpu i mnogim drugim poznatim i priznatim britanskim bendovima zadnja dva desetljeća.

Iza sebe imaju prvijenac iz 2007. pod nazivom “Narcissus Road” kojeg je
uvelike izdigao hit singl “Ali In The Jungle”, a na proljeće su izdali
njegov sljedbenik u vidu albuma “See The Light“.

Kako to obično biva, bend na drugom albumu pokušava nastaviti tamo gdje je stao na prvom albumu ili skroz zaokrene ploču. The Hours su išli na sigurniju verziju, napravili su jedan vrlo melodičan, rekao bih, gotovo tipičan brit-pop album zakamufliran povremenom pop psihodelijom i bogatim produkcijskim zahvatima, ponajviše s orkestracijama. Zbog takvog pogleda na glazbu, zasigurno su siguran dobitak u zagrijavanju publike za glavne zabavljače večeri.

Realno gledajući, problem albuma “See The Light” je taj što nema ‘krvi i mesa’, sve pjesme su solidne, lijepo posložene, izražajne, ali nema ‘onog nečeg’ po čemu bi se album izdigao iz mora drugih. Dok je prvijenac imao nekoliko takvih momenata, “See The Light” ih nema.

Glazbeno gledajući, The Hours se kreću između Coldplaya i blage verzije The Aliensa i često znaju izvarirati k stadionskim temama koje ipak nemaju snagu kao što to ima primjerice U2, spomenuti Coldplay ili Kings of Leon. Tu je i kao malen minus nedovoljno jak i autoritativan vokal koji često izblijedi u glazbenim podlogama, ali u prosjeku je ipak zadovoljavajući makar bi mogao biti i mnogo energičniji.

Preslušavajući višestruko album, došao sam do zaključka da je on vrlo čudno koncipiran. Mnogi (gotovo svi) najbolje pjesme stave na sam početak albuma, a ostalo popune ‘propuhom i prašinom’ dok je u slučaju “See The Light” situaciju obrnuta, na startu albuma su pomalo stereotipne pjesme, dok se od sredine, s baladom “Think Again” počinju događati pozitivne stvari, a tim tempom i dovršavaju album. Nekako mi se čini da najvećeg potencijala ima pjesma “The Girl Who Had The World At Her Feet“, ali otom potom.

Iskreno, sumnjam da će The Hours ikada doživjeti veliku slavu i popularnost jer većinu vremena zvuče podosta sterilno s tek naznakama da bi mogli biti dobar bend. Očito je da talenta imaju jer da nemaju ne bi ih niti Strummer zaposlio u svom tadašnjem bendu, ali fokusiranost je najbitnija kod friških izvođača, odnosno da album bude na visokoj razini od početka do kraja, a to nažalost nije bio niti “Narcissus Road”, a još manje “See The Light”.

Na svu sreću, “See The Light” nije loš album, ima svojih dobrih strana, iako se one ne ističu onako kako bi se mogle uz pravi marketing, ali dobili su zlatnu priliku biti predgrupa velikom U2 i ako to ne iskoriste na pravi način, mislim da neće uspjeti izdržati još dugo, ipak su Genn i Slattery naviknuti na velike stvari.