Vrijeme koje nikad ne prolazi

Od labela koji je svoj put započeo s nekoliko lokalnih ekstremnih underground metal bendova, Nuclear Blast se posljednjih godina prometnuo u jedno od ključnih imena za europsku, opet underground, ali sada rock scenu.

Sve više vremena i prostora posvećuje rock bendovima, odnosno njihovom otkrivanju i to njegovoj ekipi dosta dobro ide. Jer mnogi od njihovih bendova ‘jedu’ za doručak komercijalne kvazi-rock izvođače koji svakodnevnu truju rockersko podneblje, najviše zahvaljujući medijima koji podliježu pritiscima (i ne ‘samo’ pritiscima) menadžmenta i diskografskih giganata koji im praktički zapovijedaju koji od bendova naprosto mora postati velik.

Prisjetimo se stoga vrlo dobrih imena pod Nuclear Blastovom kapom, poput Graveyarda, Orchida, Witchcrafta, nedavne akvizicije Kadavar, a na tom tragu je i Free Fall, još jedno rock ime na nekada isključivo metalu privrženoj kući. Free Fall dolaze iz Švedske, koja se, nakon što je držala (ili još drži) primat u metalu, sada polako ali sigurno promeće u lidera svjetske retro rock scene. A album “Power & Volume” još je jedan povratak u prošlost, tamo negdje na razmeđe ’60-ih. i ’70-ih. godina prošlog stoljeća. Free Fall je zdravo sirov, strastven, katkad i divlji rock bend uz čije se pjesme automatizmom nameće jak osjećaj nostalgije za nekim davnim vremenima, onima kada se rock uobličavao i poprimao svoje najkonkretnije oblike.

Album je ovo u kojem ne nalazimo posebno dominantnih sekvenci, izuzmemo li očekivanu, piskutavo-grgljavo-hrapavu formu pjevanja Kima Franssona, koja zvuči kao kombinacija Bona Scotta i Roberta Planta i jest izraženija u odnosu na ostalo, ali u okvirima podnošljivosti. Isto tako, čujemo i povremene jače i usamljenije izlete gitarskih riffova i solaža, uglavnom po uzoru na AC/DC ili The Who, no iako oni imaju značajnu ulogu, nisu ti na kojima se bazira album. Ili bar ne isključivo. Basevi su pravo ritmički, pedantni i nenametljivi, a opet utjecajni, s pokojim ozbiljnijim izletom u pojačane distorzije, a bubnjevi su usklađenih ritmova s lijepim prijelazima koji pjesmama daju na dinamici, a u kombinaciji s basom albumu dodaju na svježini.

Odlika pjesama je i ta da u njima ne nailazimo na repetitivnosti, međusobno se poprilično razlikuju, po brzini, po udjelu melodičnosti, po atmosferičnosti ili po unutarstrukturalnoj kombinaciji stilova. Pravi, brzi, organski ubrzani rock nalazimo u početnoj i odjavnoj pjesmi, “Power & Volume” i “Meat“, nešto opuštenija je “Free Fall“, gotovo sedam minuta duga stvar “Midnight Vulture” je sirovija pjesma bazirana na srednjem ritmu, s jako dobrim, retro distorziranim solom i šupljikavim bubnjem, te kombinacijom harda, rocka i bluesa.

“Attila” pripada u red najtvrđih i najtežih pjesama, usporenog je ritma, s tromijim basom i gitarskim ritmom i nekako bi se ubrajala u red onih inspiriranih prvim albumima Led Zeppelina. Srednje ritmična “World Domination” pjesma je s naglašenijim riffičnim opredjeljenjem i potpunijim psihodeličnim ugođajem, ponekad čak i prenervozna, a sličnih karakteristika uz više kričeće pjevanje nailazimo i u “Damnation“, još jednoj pjesmi s očitijim udjelom bluesa.

Dakle, ovo je još jedan u nizu povrataka u slavnu rock prošlost, uz još jedan bend koji ne skriva svoju inspiriranost najvećim imenima rock glazbe tipa Led Zeppelin, Deep Purple, The Beatles, Motörhead, The Who, AC/DC ili The Stooges i ne tvrdi da je izmislio toplu vodu. Bend uz kojeg se osjećaj nostalgije, koji nameće njegova glazba, istovremeno i nekako lakše preživi. Problem ove glazbe, kao i kompletne švedske retro rock scene polako postaje njena prenatrpanost, te preopterećenost mnogih bendova najboljim rock vremenima, no još uvijek ima prostora za dobra imena kao što je Free Fall. Za sada.