Vrijeme je ostaviti Čovjeka u crnom na miru

Devet obrada i jedna autorska pjesma posljednje je – ako ćemo vjerovati Ricku Rubinu – što ćemo čuti od Johnnya Casha pod okriljem Americana. Bilo je i vrijeme, reći će mnogi.

Samom albumu nema se što prigovoriti, no cjelokupnom dojmu itekako ima.

Većinu pjesama koje su svoje mjesto pronašle na petom i šestom Americanu, Cash je snimio u svega četiri mjeseca 2003. godine: između svibnja (kada je nakon rutinske operacije preminula June Carter) i rujna iste godine kada nas je napustio i on sam. Jedino što ga je tih mjeseci držalo na životu bio je rad na pjesmama onoliko intenzivan koliko su mu zdravstvene poteškoće dopuštale. Jedan gitarist uvijek je bio u pripravnosti zasvirati kada bi Cash rekao da je spreman, dok je ostalo vrijeme Čovjek u crnom skupljao snagu prijeko potrebnu za ostvarenje svoga nauma.

U studenom 2005. objavljen je box-set “Unearthed” na kojem su na tri diska skupljene snimke i alternativne verzije pjesama objavljene na prva četiri Americana. Četvrti disk kolekcija je gospel pjesama, a peti svojevrsni ‘best of’ presjek suradnje Cash-Rubin. I tu je priča trebala i morala stati, no Rubin je već tada natuknuo kako postoji još pedesetak pjesama od kojih su dvadesetak dovoljno kvalitetne za objaviti.

S prva četiri Americana, od 1994. do 2002., Cash je pisao svoju oporuku što je danas svima poznato. Oporuke se pišu za života i odluka da se “American V: A Hundred Highways” i “American VI: Ain’t No Grave” samo nastave nizati nakon prethodnih Americana jednostavno je bolno pogrešna. Čak štoviše, umanjuje vrijednost i banalizira čitavu kolekciju: nismo doznali ništa što već nismo znali, niti je Cash pao u zaborav da bi ga se ovim albumima publika morala prisjećati.

Najtužnije od svega, više djeluju kao očajnički pokušaj kojim se Casha želi održati živim što je duže moguće, a to više govori o Ricku Rubinu nego o samom Johnnyu Cashu. “Ain’t No Grave” uopće nije Cashov oproštaj, već Rubinova patetična glazbena spomen-ploča (dovoljno je samo pogledati datum izlaska albuma, tri dana prije Cashovog 78. rođendana). Šesnaest godina Rubin nadgleda projekt, sedam je godina prošlo od Cashove smrti i krajnje je vrijeme isključiti aparate kojim ga održava na životu.

Cijeli svoj život Cash je pjevao o ljubavi, bogu i smrti. Na posljednjem Americanu Rubin je vješto izmanipulirao izborom pjesama okrenuvši se samo ovim posljednjim. A zapravo uopće ne počinje loše: “Ain’t no Grave” uistinu zvuči kao izgubljeni klasik. Premda strahovito podsjeća na “God’s Gonna Cut You Down”, s tom razlikom što ritam nije sablasno pljeskanje ruku već još slikovitije onomatopejsko zabijanje vrška lopate u zemlju i zatrpavanje rake, vrlo je lako predočiti si Casha kako se pokušava iščupati iz nje dok se bori za svjež zrak istovremeno poručujući kako je smrt tek novi onostrani početak. I tu prestaje sve vrijedno spomena.

Ostatak su obrade (uz časni izuzetak autorske “I Corinthians: 15:55“) koje su ništa više nego prosječna ostvarenja koja ciljano igraju na kartu najsvjetlijih trenutaka prethodnih Americana. “Redemption Day” Sheryl Crow pokušava prizvati neku novu “Hurt”, a ostala goth-country instrumentalizacija (zagrobne perkusije, jezoviti i mračni akordi orgulja…) uništila je istinsku starozavjetnu čar i postala nepotreban klišej koji je sve veći teret (gotovo kao u filmskom svijetu nelinearna radnja Quentina Tarantina, funkcionira jednom, eventualno dvaput, treći put više ne).

“I Don’t Hurt Anymore” možda je zamišljena kao poruka iz zagrobnog života, no Hank Snow nije imao smrt na pameti kada ju je pjevao. I da, kakav bi to bio American bez oproštajne pjesme? Nakon “I’m Free from the Chain Gang Now” i “We’ll Meet Again”, ‘čast’ zaključiti album pripala je pjesmi posljednje havajske kraljice Liliuokalani “Aloha Oe“.

Poruka je jasna: Cash je otišao bistra uma, spokojan i posve pripremljen, no Rubin je taj koji je zabrljao radeći u Cashovo ime, a zapravo, na neki način, protiv njega.