Vrijeme Ive Robića

U prepričavanju povijesti hrvatske pop-rock glazbe često će se spominjati kako je ‘sve počelo s novim valom’. Jedan soboslikar prilično mračnog uma napomenuo je da je ‘laž utoliko veća koliko se više puta ponavlja’.

Naime, debelo prije novog vala djelovao je umjetnik koji je u komercijalnom, kreativnom i pjevačko-izvođačkom smislu bio s čovjek druge planete (čak nije riječ o Arsenu Dediću). Njegova sofisticiranost i tehnika pjevanja mogli su se mjeriti s Royem Orbisonom, dok je većina novovalnih pjevača imala tek prosječne pjevačke mogućnosti.

Ivo Robić je u vremenu dok su novovalci bili male bebe imao zamjetnu karijeru u inozemstvu, a početkom osamdesetih oglasio se albumom “Vrijeme nježnosti” na kojem je surađivao s poznatim autorom mjuzikala Alfijem Kabiljom (“Jalta, Jalta”, “Ivan od leptira” i drugi).

Po svim kriterijima ploča “Vrijeme nježnosti” vrhunske je kvalitete, a tridesetak godina kasnije Croatia Records izdala je CD “Vrijeme nježnosti”, s napomenom: Ivo Robić pjeva Alfija Kabilja. Na ovoj su kompilaciji svoje mjesto našle snimke suradnje Robića i Kabilja iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća: od 19 snimaka 14 je originalnih na hrvatskom jeziku, pet je prepjeva na njemački, a od tih 14 ‘originalnih’, deset ih je nastalo u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Prepjevi na njemački nisu nepotrebni, samo su redundantni. Vjerojatno je cilj kakvom znatiželjnom Nijemcu ili Austrijancu preporučiti ovaj album.

A što se domaćeg slušateljstva tiče, tenor Ive Robića zvuči delikatno, elegantno, ranjivo i čisto, i to je već dobar razlog da ga se sluša. Još bolji razlog za preslušavanje ovog glazbenog uratka je stvaralačko jedinstvo Kabilja i Robića – Kabiljo je kreirao bogate glazbene strukture i snažne vokalne linije, dok je Robić svojim glasom dao fokus, boju, dubinu i intenzitet. Veliki pjevač interpretira s mjerom, i to čini naoko nehajno i s neobičnom lakoćom, dok su aranžmani istovremeno bogati i pitki, nikad prenatrpani orkestracijom, i nikad ne zapadaju u hermetičnost. “Vrijeme nježnosti” sjajan je album za večere uz svijeće, ili pak za noći u samoći – ovisno o prilici, ali jedno je zajamčeno – bez ikakve negativne energije.

Ove pjesme obiluju starozagrebačkim štihom, građanskom decentnošću, toplinom, uglađenošću i uljudnošću, te oslikavaju duh vremena u Zagrebu prije nego što su došli razni bahati polupismeni krkani i rasturili i Zagreb i muziku.

Vrijeme nije učinilo ništa loše ovim izvedbama, one su komotno mogle nastati jučer, prekjučer ili prije 50 godina. Jedina zamjerka je teatralna ženska govorna dionica na “Poljubi me kao nekad” – ta pjesma ima možda najjaču melodijsku liniju i šteta je što melodija zbog govora pada u drugi plan.

Ne postoji nikakav razlog zašto netko tko voli Richarda Hawleya, Deana Martina ili Franka Sinatru ne bi rado slušao i ovo izdanje. Novim generacijama bi Ivo Robić mogao biti veliko otkriće i šteta što kao Roy Orbison (ili Johnny Cash) u suton svoje karijere nije imao neku jaku pop-ploču kojom bi se približio mladim naraštajima. Zato bi ovo izdanje moglo potaknuti novu publiku na preslušavanje ovog velikog pjevača (i autora također).