Vrhunski kubizam romske glazbe

“S njim je nemoguće sarađivati, on je fenomenalan pjevač, ali to je čovjek koji nema sluha za kompromis i saradnju i jako nam je žao zbog toga. To je nama minus, ali čini se kao da mi nismo znali naći modus da se uklopimo sa njim. Kad sve sagledam mislim da je krivica za takav odnos zapravo na njemu”. Ova izjava Mustafe Šantića, fenomenalnog multiinstrumentalista Mostar Sevdah Reuniona (MSR), možda najbolje ilustrira mit o Šabanu Bajramoviću: vokal kakvog nema, izrazito plodan autor, golem uzor svima koji išta znaju o romskoj glazbi, ali potpuno neukrotiv i nepredvidljiv boem.

S ovim su se suočili i novinari BBC-a i beogradski redatelj Miloš Stojanović dok su sa Šabanom snimali dokumentarac o vrhunskim istočnoeuropskim glazbenicima iz serije “European Roots”. Pedantni Englezi uspjeli su ga locirati – a ni to nije sasvim jednostavno – pa i nagovoriti na snimanje.

No, legenda kaže da Šaban, osim sposobnosti da i uputstvo za njemačku perilicu ispjeva tako da vas zaboli srce, ima barem još jednu, a to je da nestane u nepoznatom smjeru dok se nitko nije ni okrenuo, no ni kocka ni piće nisu mu mrski, usprkos šećernoj bolesti. Nakon nekoliko takvih momenata nastala je ideja da se za vrijeme snimanja napravi ploča – ne samo kao soundtrack za film, već i da se kralja romske glazbe zadrži donekle fokusiranog i na jednom mjestu. Od početka je sve išlo krivo, uglavnom zbog Šabanovih zamjerki na apsolutno sve što ga je okruživalo, od glazbenika do ‘onih koji su lagali o spuštanju na Mjesec’.

Usred raspada sistema proradio je tipični britanski nerv i netko se sjetio anglosaksonski-racionalnog rješenja. Kontaktiran je Dragi Šestić, producent koji je s Mostar Sevdah Reunionom (MSR) uspio artikulirati karizmatičnog pjevača tako da su na zajedničkoj ploči njegove genijalne sposobnosti konačno eksplodirale. Ako Šaban ijednoj osobi u glazbenom smislu nešto duguje, onda je to upravo fanatično uporni Šestić, koji ga je s “A Gypsy Legend” (2001.) izvukao iz potpunog zaborava i stavio u puni fokus glazbenog zanimanja. Šaban to, izgleda, nije zaboravio, dok su trzavice s MSR-om očigledno uspjele pasti u drugi plan. Tako se na okupu ponovo našla ekipa tvoraca ploče “A Gypsy Legend”.

No, “Šaban” se u odnosu na prethodnika krucijalno razlikuje barem u jednom detalju: gostovanju Slobodana Stančića na violini (pjesme 1, 3, 4, 9 i 11) i vrhunskog makedonskog trubača Naata Veliova (2, 4, 5, 7, 9 i 11). U njima je ionako jaka postava MSR-a dobila konačnu zaokruženost zvučne slike i boja, čineći je spremnom da svakoj skladbi pristupi poput vrhunskih kubističkih slikara – doslovno iz svih uglova, pri čemu sama glazba zvuči barem za četiri klase bogatije i dvije klase autohtonije. No, svi oni koji očekuju da truba i violina u MSR-postavi zapravo znače konačno otkliznuće MSR-a u sferu ‘glazbe za vjenčanja i sprovode’, odnosno u ultimativni urnebes romskog derneka sa Šabanom na lusteru, bit će (na sreću) sasvim razočarani.

Već je na “A Gypsy Legend” bilo i više nego jasno da MSR i Šaban romsku glazbu promatraju i istražuju daleko ozbiljnije negoli prokleta Bregovićeva sintagma. Za njih, romska glazba je prije svega prostor neslućenih improvizatorskih sloboda dodatno proširenih najrazličitijim utjecajima romskog nasljeđa. U tom smislu ova ploča ide daleko dalje od prethodnika, što valja pripisati još većoj uigranosti i zrelosti čitave ekipe, ali i širenju glazbenih interesa na šire područje – tako je “Shar luludja” (Četiri cvijeta) odličan gypsy swing kakav MSR dosad nije imao u repertoaru, a “Trajo mungri” (Sudbina) odličan duet gitare Miše Petrovića i Šabana koji zvuči kao studija za skicu napravljenu u “Sila Kale Bal”.

Kolerični “Roma bijav” (Romski tulum) jedan je od prijelomnih trenutaka albuma, koji najbolje pokazuje da MSR sa Šabanom uspijeva u, može se reći, prvotnom naumu: konačnom širenju granica uvriježene romsko-glazbene estetike na njezin, zapravo, izvorni habitus – onaj etno jazza.

Pritom je vrlo impresivna činjenica da su od dvanaest skladbi čak deset Šabanovi originali – a dva standarda, “Bele ruže” i “Laži, laži,Vere“, Šaban je ispjevao s toliko bola i snage da od njih doslovno podilaze trnci, iako su u pitanju sporije i manje žestoke skladbe od, recimo, “Geljan, dade” (Otišao si, oče), koja je napravljena s toliko fatalnog timbra da sve zvuči kao ultimativna kletva na razmetnu romsku glavu obitelji.

Koliko Stančić i Veilov znače MSR-u najbolje se vidi u završnom dijelu albuma s više tradicionalnog romskog folk-štiha, pogotovo u laserskoj “Dads bahtalo” (Očeva sreća), gdje Veilov solira vrtoglavo kao da je stažirao u Fanfare Ciocarlia, dok je “Duj penja” vrhunski odsviranih devet osmina. Zanimljiva je i “Rupuni” s gostovanjem Ljiljane Buttler, koja se bez vidljivog šava vokalno nadopunjuje sa Šabanom. On pak kroz čitav album zvuči toliko suvereno bez obzira na to u kakvu se improvizaciju upušta, da bez problema natkriljuje čak i tako raznovrsnu pratnju kakva je MSR.

Obzirom da tijekom čitavog diska MSR zvuči savršeno umjereno i izbalansirano, s (očekivanom) pivotskom ulogom neumornog Šantića na harmonici i klarinetu – pri čemu je njegova dinamička raznovrsnost uistinu frapantna! – odnosno dvojice gostiju na trubi i violini, može se bez puno problema zaključiti da je u pitanju vrhunski napravljen album.

Rijetko je gdje romska glazba urađena tako profinjeno, raznovrsno i s minimalno podilaženja klišejima koje su nametnuli Bregović i bratija. Ocjenu umanjuje samo previše razvučena skladba “Šaban vs. MSR“, odnosno nepotreban bonus-disk s dva remiksa koji nisu ni izdaleka toliko inventivni kao sam album.

Ako je Šaban uistinu fatalna privlačnost Dragija Šestića, koji navodno nije mogao spavati dva dana zbog šanse da s nemogućim Šabanom – romskim Muddy Watersom (a da usporedba nije bez veze, pokazuje iznimni romski blues “Shal mange“) – opet snimi ploču, onda je u pitanju jedna od najtragičnijih fatalnih privlačnosti otkad je romske glazbe. Možemo samo poželjeti da se suprotnosti čim prije opet susretnu.