Vrhunska atmosfera magičnih metamorfoza

Nakon više od 20 godina u jazz-glazbi, višestruko potvrđenog statusa izvrsnog instrumentalista i iznimnog kompozitora, te niza suradnji s najznačajnijim imenima (od Elvina Jonesa do Paula Motiana), činilo se kako je status Billa Frisella kao jednog od najsvestranijih gitarista žanra obložen, u najmanju ruku, dvostrukim slojem vrlo kvalitetnog cementa – i činilo se kako se treba dogoditi čitav niz čudnovatih pojava da se bilo što promijeni, obzirom na postojan njemački nivo kvalitete što ga u pravilu ostvaruje.

Čini se, međutim, kako bi objava golemog “History, Mystery” lako mogla izmijeniti čak i tako čvrstu tektoniku kao što je Frisellova – i to nabolje.

Glede dvostrukih albuma vrijedi uvriježeno pravilo opće povijesti diskografije da se, najčešće, od dvije ploče neujednačene kvalitete dade skrojiti jedna sasvim dobra ili (čak) izvrsna. No, 30 skladbi koje su pred vama u režiji odlično odabranog okteta potpuna su iznimka, obzirom da čine uistinu fascinantan glazbeni tijek, bez gotovo ijednog značajnije slabijeg mjesta u preko 80 minuta materijala.

‘Tijek’ je ovdje prava riječ, obzirom da sve kompozicije – sabrane iz multimedijalnih projekata “Mysterio Simpatico” (2002.) i “Stories From the Heart of the Land” (2007.), što ih je Frisell koncipirao s umjetnikom i dizajnerom Jimom Woodringom – predstavljaju jednako vrijedan dio cjeline, neovisno o tome da li je riječ o 36 sekundi dugom fragmentu argentinskog tanga (“A Momentary Suspension of Doubt“) ili devetominutnom, emocijama natopljenom blues-valceru “Waltz for Baltimore“.

Na oba diska, naime, duže skladbe izmjenjuju se s improvizacijskim fragmentima ili vrlo kratkim eksperimentalnim interludijima začuđujuće prirodno i logično. Frisell ih kalemi jedne na druge poput kakvog iskusnog magičara, pa “History, Mystery” raste atmosferom doslovno iz sekunde u sekundu, stvarajući u toj mjeri zaokružen doživljaj da se na koncu doima kako bi vađenje bilo koje skladbe iz predviđenog rasporeda nepovratno urušilo zamišljenu strukturu.

No, temeljna draž posljednjeg Frisellova projekta nije samo potpuna domišljenost kreativne vizije – premda bi i ona sama, obzirom na veličinu cjeline, zaslužila veliki plus – već je to, prije svega, fascinantna raznovrsnost glazbenih elemenata koje okuplja. Na samom otvaranju albuma, primjerice, “Imagination” kreće kao nenametljivi intro-valcer, pomalo nekoherentan i rastresit u labavim metlicama sjajnog bubnjara Kennya Wollesena, da bi se njegov glavni motiv gotovo potpuno preobrazio u “Probability Cloud“, kojeg nose puhači Ron Miles (truba) i Greg Tardy (klarinet) uz pomoć čelista Hanka Robertsa i blagih acid intervencija violine Jenny Scheinman.

Obje te skladbe potom citira i rastače topla Frisellova gitara – koja tijekom čitavog albuma jedva poznaje distorziju – u “Probability Cloud Part 2“, te ga okreće u spacijalni blues-rock “Struggle“, nakon čega slijedi već spomenuti blic-tango na tragu Astora Piazzole, pa još jedan intermezzo i potom – ni manje ni više – obrada skladbe malijskog gitarističkog gurua Boubacar Traorea, “Baba Drame“… A tada vas je Frisellov magični remorker već odvukao toliko daleko da više nećete ni poželjeti nazad.

Čitav “History Mystery” odiše, naime, veoma blagom i snovitom atmosferom, u kojoj čak i stalno nazočna psihodelična komponenta (violinske disonance, odjekujući, oskudni gitariski akordi) ne zvuči ni malo tjeskobno ni prijeteće: sve se doima kao soundtrack za noćni let iznad mora – u nekom letećem tanjuru.

U tako zamišljenom tkivu, najkoleričnijom emocijom doima se nostalgija (!), najočitija u soulu Sama Cooka “A Change Is Gonna Come” (koji, opet, sjajno gradi atmosferu i kulminira u romantičnom Tardyevom solu na tenor saksofonu) i izvrsnim obradama dvaju (post)bop standarda, “Jackie-ing” Theloniousa Monka i “Sub-Conscious Lee” Leea Konitza, gdje čitav oktet mitraljira tako autentično i žestoko da se pitate kako li to tek zvuči uživo (a riječ je o koncertnim snimkama).

Kako disk odmiče, to se više doima da raznolikosti nema konca: third-stream zahvati niti dvominutne “Faces” nadovezuju se na rock-ritam i klasičarske strukture “Lazy Robinson 1/2“, nakon čega je već spomenuti “Waltz for Baltimore” logična kulminacija, koja će se potom pomalo odjaviti u space-varijacijama dvaju centralnih motiva druge ploče, “Answer” i “Monroe“.

Iz svega navedenog, jasno je kako konstatacija o “History, Mystery” kao o stilski i žanrovski raznolikom (ili, još gore, ‘kaleidoskopičnom’) uratku ne samo da ne govori ništa, već i nanosi istinsku nepravdu Frisellovom najnovijem tour de forceu, koji je daleko više od albuma što se zanima za različite forme izraza: on nije puka pretenciozna stilska alkemija, poput, primjerice, precijenjenovog Methenyevog “Secret Story“.

Naprotiv, riječ je o istinskoj i potpunoj glazbenoj metamorfozi što se pred pažljivim slušateljem odvija u realnom vremenu i kombinaciji osmišljenog i spontanog, konstantno pokazujući kako u glazbi nema disparatnog i nespojivog – već kako se, ukoliko se duh glazbe istinski poznaje, čak i različite tendencije mogu ozbiljiti jedna iz druge sasvim neposredno i prirodno.

Naravno da je za neke definitivne ocjene ukupnog kvalitativnog dometa posljednjeg Frisellova rada još puno prerano: njegova kompleksnost tolika je da zahtijeva određeni vremeni odmak.

Ne bi čudilo, mađutim, ukoliko se za neko vrijeme upravo “History, Mystery” iskristalizira kao Frisellov definitivni album, koji ovog glazbenika izdiže u sferu najznačajnijih jazz-umjetnika današnjice – a ako bi netko primijetio da Frisell ondje već ionako pripada, mogli bi se složiti i dodati da se ovom pločom Frisell tamo dodatno udobno smjestio, i to na neodređeno vrijeme.

Postava: Bill Frisell – gitara; Jenny Scheinman – violina; Eyvind Kang – viola; Hank Roberts – čelo; Greg Tardy – tenor saksofon i klarinet; Ron Miles – truba; Tony Scherr – bas; Kenny Wollesen – bubnjevi.