Vrhunac brutalnog ludila

Sada već sa statusom legendi brutalnog, tehničkog death metala, za čiju mu se definiranost daje najviše zasluga, skupina Suffocation iz New Yorka u više od 20 godina postojanja stigla je do sedmog, još jednog ubojito-ekstremnog studijskog albuma.

Da su doista legende, u prilog ide i činjenica kako su 18.11.2012. u New Yorku bili nominirani za ulazak u kuću slavnih ‘Long Island Hall Of Fame’, pa iako je nagradu osvojio Twisted Sister, veliko je to priznanje za Suffocation.

Kao i to da mnogi predstavnici ekstremne glazbe upravo njih izdvajaju kao bend koji im je uzor i po čijim se obrascima i oni sami ravnaju. Bilo je proteklih mjeseci dosta špekulacija oko odlaska/ostanka vokala i zaštitnog znaka Franka Mullena, no na kraju je on sam potvrdio ostanak i na ovom albumu pokazao da je u formi i da njegovim paklenim vokalima, izvučenim iz najmračnijih i najzapetljanijih dubina utrobe, malo tko može parirati. Nije otišao on, ali je zato otišao bubnjar Mike Smith, kojeg je na maestralan način zamijenio Dave Culross, koji je već bio u bendu, i to 1995. godine u vrijeme EP-a “Despise The Sun”.Frankov moćan, specifičan vokal i dalje je na visokom nivou, gitare su čvrste, prepune raznovrsnih, tehnički potkovanih riffova, dubokih i zlokobnih kao i mnogobrojne solaže, isprepletene tappingom, ‘cviljenjem’ i ‘pičevima’, a akustični dijelovi u neke pjesme unose svježinu. Bubnjevi naprosto razaraju brzinom ‘200 u sekundi’, ali isto tako, privlače preciznošću i raznovrsnošću, a kristalno jasna produkcija Joea Cincotte dala je novu dimenziju doživljavanja ekstremnog death metala i čini se da Suffocation nikada nije zvučao tako dominantno, tako brutalno i bijesno, tako ludo i razulareno.

Album otvara pjesma “Cycles Of Purgatory“, koja brutalnošću udara direktno u glavu i uz nju kao da se otvaraju vrata pakla, “Purgatorial Punishment” malo je mirnija, jer ima dosta promjena tempa, kao i melodija, ali joj ne nedostaje ni grind dionica. “Eminent Wrath” započinje odličnim gitarskim solom, u kojem Terrance Hobbs ‘cijedi’ gitaru do srži, a ona sama protječe u srednje umjerenom tempu. “As Grace Descendes” prva je izbačena u javnost i zasigurno je ‘prima balerina’ na albumu, a najjednostavnije rečeno – moćna. U svakom segmentu sve je odsvirano i otpjevano fenomenalno, odmah nakon prvog riffa slijedi prava grind rasturačina, pa jednostavan, ravan, nabijeni tempo, na polovici se tempo malo smiruje i do izražaja dolazi još jedna u nizu Terranceovih solaža, a do kraja je sve brutala.

U pjesmi “Sullen Days” nailazimo na pomalo netipičan detalj za Suffocation, budući da počinje akustikama, na koje se nadovezuje sporiji tempo sa zvukovima izlomljenih i cvilećih gitarskih dionica koje se provlače cijelim joj tijekom, a završni joj pečat daju nove akustike. Na samom kraju ‘obradili’ su sami sebe s pjesmom “Beginning Of Sorrow“, originalno snimljenom za album “Breeding The Spawn” 1993. godine i neka su baš tu, jer spada u top 5 kompletne karijere benda.

Posebna vrijednost albuma je ta što ima kontinuitet, izuzetno je slušljiv i lepršav, nema nijedne pjesme koja je preduga i koja zna ubiti u mozak svojom razvučenošću, otprilike kao što je to bilo na prethodna dva albuma u slučaju nekih naslova. Album je ovo koji će vrlo vjerojatno zadovoljiti sve fanove Suffocationa i dati im mnogo razloga za zadovoljstvo. Bolesno ekstremno i brutalno dobro.