Vremenski odmak razotkrio slabosti

Veličinu i značaj McCoya Tynera najbolje bi možda mogle opisati dvije činjenice. Prva je da je Tyner bio nezamjenjivi član jednog od najvažnijih, najvećih i najprogresivnijih sastava čitave povijesti jazza – ‘klasičnog kvarteta’ Johna Coltranea iz šezdesetih, s Jimmyem Garrisonom i Elvinom Jonesom.

Druga se pak činjenica tiče nedvojbene istine da je Tyner jedan od rijetkih glazbenika koji je i nakon rada u istinski legendarnom sastavu imao snage ostati stilski i autorski toliko jak da duge sjene slavne prošlosti nimalo ne zatamnjuju ni umanjuju njegov kasniji rad.

O Tyneru se ni danas ne govori s nostalgijom, kao o ‘čovjeku koji je bio član Traneova kvarteta’ pa tek onda sve ostalo. Zapravo, daleko je vjerojatnije da ćete prvo čuti opasku kako je riječ o jednom od najutjecajnijih jazz pijanista u posljednjih četrdesetak godina pa tek onda i sve drugo – a to je privilegija samo rijetkih, koji su jednom stečenu veličinu znali i zadržati bez veće rasprodaje ugleda.

Recept kojim se Tyner služi naoko je jednostavan. Vlastiti unikatni klavirski glas znao je očuvati u svakom stilu i žanru kojeg se dotakao – a očešao se o doslovno sve, osim možda ekstremnog free-jazza. Akordi puni najnepredvidljivijih rješenja, koji međutim malokad zvuče disonantno i gotovo uvijek kristalno zvonko, kao da padaju s nebeskih visina ravno u srce slušatelja, definitivno su jedan od najljepših instrumentalnih doživljaja čitavog jazza.

Ovakav vrhunski sastojak često predstavlja silovit katalizator koji solistima daje velike slobode i najkonkretniji mogući poticaj za ispitivanje vlastitih nekonvencionalnih rješenja, ali uvijek u polju vrhunske estetike – Coltraneov rad do ulaska Rashied Alia u sastav najbolji je primjer, a i album “Horizon” iz travnja 1979. smatra se takvim.

Ne tako čest primjer Tynerova rada u septetu, a jednako tako zanimljiv dokument njegova okušavanja u fusion-polju, uglavnom se smatrao veoma dobrim, ako ne i izvrsnim djelom. Kolekcija reizdanja legendarnog producenta Orrina Keepnewsa, koji je s Tynerom u Milestone Recordsu proveo gotovo deset godina, radi u tom smislu još jedan vrijedan historiografski korak: stavlja ovaj album u digitalni format po prvi put.

Iako je teško povjerovati da je ploču nastalu prije gotovo 30 godina sve do sada bilo moguće nabaviti jedino na vinilu, to se iz nekog razloga dogodilo. Tako Keepnewsov remastering izvorne snimke daje mogućnost da jedan od cjenjenijih Tynerovih albuma preslušamo u boljim audio uvjetima i s (nažalost oduljim) diskografskim odmakom.

Rezultati su, u najmanju ruku, iznenađujući. “Horizon” se, za razliku od panegirika u vrijeme izlaska, danas doima bljeđim nego što bi se očekivalo. Ni nakon opetovanih slušanja dojam se ne da popraviti. Pravo-krivo tkanje afričkih glazbenih obrazaca na fusion s jakim komponentama groovea i funka, u težnji da funkcionira hipnotički i šamanski, najčešće funkcionira tek – repetitivno i zamorno. Da stvar bude čudnija, ovo je odlika doslovno čitavog albuma, u kojem je Tyner zamjetno u defanzivi, uvijek u službi benda, a njegova se svirka doima pretjerano diskretnom i prigušenom.

Angažman Johna Blakea na violini pak podsjeća koliko je bolje ovakva zvučna slika (istina, uz nešto slobodniju formu) uspjela Johnu Abercrombieu s albumom “Open Land” (ECM, 1999.) negoli septetu u “Woman of Tomorrow“. Naslovna skladba, čija je druga varijanta ujedno i jedini bonus diska, pokazuje ujedno i sve slabosti ovog albuma: pretjerano često vraćanje temama, opetovani unisoni nastupi Joea Forda i Georgea Adamsa na flautama/tenor saksofonima, koja se u zamjetnim trajanjima skladbi pokazuju lako potrošnima, nedovoljno akcentuirani klavir čiji bard kao da ne pokazuje pravo lice…

Sve skupa, album koji ne nagrađuje ni upornije slušatelje, barem ne onoliko koliko bi se na temelju recenzija u vrijeme izlaska dalo očekivati. “Motherland” donosi nešto čvršće funk-angažmane zahvaljujući monolitnoj svirci izvrsnog basista Charlesa Fambrougha i odličnog bubnjara Ala Fostera, ali definitivno je sve to skupa premalo za album kojeg se smatra(lo) jednim od najboljih čitave Tynerove liderske karijere. Ono što je koncem sedamdesetih vjerojatno bilo iznimno moderno, ne predstavlja se značajno otpornim na vrijeme.

Nije to, dakako, ni sasvim loše – moglo bi se debatirati o tomu što “Horizon” predstavlja u ukupnom, nerijetko ne pretjerano respektabilnom korpusu jazz-fusiona – ali za takvu veličinu kao što je McCoy Tyner i sve što smo od njega navikli, jednostavno nije ni sasvim dovoljno: tek prosječno.

Ako se govori o istinski izvrsnim Tynerovim albumima tog perioda, “Sahara” (1972., Milestone) je nemjerljivo snažniji i uvjerljiviji rad, koji u cijelosti zaslužuje svaki centimetar svoje reputacije a i dobar dio one nakalemljene “Horizonu”.

Postava: McCoy Tyner – klavir, John Blake – violina, Joe Ford – alt saksofon, sopran saksofon, flauta, George Adams – tenor saksofon, flauta, Charles Fambrough – bas, Al Foster – bubnjevi, Guilherme Franco – udaraljke