Vremenska bomba

Četiri desetljeća nakon suradnje u kratkotrajnoj super-grupi Blind Faith, dvojica starih prijatelja Eric Clapton i Steve Winwood ponovno su zasvirali skupa. Tri koncerta u dvorani Madison Square Garden u veljači prošle godine zorno su pokazala kako stara, dostojanstveno ostarjela vatra ponovno plamti jednakim žarom kao davne 1969.

Premda su izdržali svega nekoliko mjeseci te čuvene hippie godine, Blind Faith bili su prava super-grupa kasnih šezdesetih: gitarist Eric Clapton i bubnjar Ginger Baker došli su iz raspadnutih Cream, basist Ric Grech iz Family, a klavijaturist Steve Winwood iz grupe Traffic kojoj je razlaz bio neminovan.

Ideja za super-grupu rodila se na memorijalnom koncertu koji su The Rolling Stones upriličili u londonskome Hyde Parku u čast preminuloga Briana Jonesa. Naziv grupe (‘slijepo povjerenje’) bio je vrhunski samoironičan, jer su i prije prvoga (i jedinoga) albuma i prvih koncerata bili atrakcija.

Istoimeni album snimljen je uživo u studiju i postigao je velik uspjeh, ne nužno zbog skandala s ovitkom tinejdžerke obnaženih grudi, već zbog silne medijske pompe koja ga je pratila. Istina, iz današnje perspektive gledano, album zvuči puno bolje nego u vrijeme kada je nastao, no kada se američka turneja pretvorila u katastrofu, jer grupa nije imala ni pravi repertoar, došlo je vrijeme zaključiti i tu priču.

Ubrzo po raspadu, Winwood je ponovno okupio Traffic, a Clapton započeo uspješnu samostalnu karijeru. Ta karijera često je šetala s jednoga kolosijeka na drugi, ponešto su ga na to tjerale životne okolnosti, a ponekad je tračnice odabirao svojevoljno.

Nakon gorkog okusa osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća koji je pokušao isprati posvetom Robertu Johnsonu pa suradnje s B.B. Kingom, J.J. Caleom i reformiranja Creama, očito je došlo pravo vrijeme prisjetiti se i grupe Blind Faith. Ne u punoj postavi, već samo s Winwoodom koji nije imao tu sreću proslaviti se s Traffic ili Spencer Davis Group poput svojih britanskih vršnjaka Claptona, Pagea i Stonesa.

Prvi susret prije zajedničkih koncerata zbio se 28. srpnja 2007. godine na Claptonovom Crossroads festivalu. Prvi susret nakon 25 godina više je bio nostalgičan nego spektakularan: s glazbene je strane ponešto žara bilo izgubljeno, no svega nekoliko mjeseci kasnije dvorana Madison Square Garden bila je svjedokom one prave prijateljske atmosfere.

Identično je izdanje objavljeno i na DVD-u i uistinu je teško prisjetiti se kada su se Clapton i Winwood, bilo skupa ili zasebno, bolje zabavljali i uživali u nadahnutoj retrospektivnoj svirci svojih karijera. Winwood je, kako i priliči prvom čovjeku nekadašnje super-grupe, najzastupljeniji s vlastitim pjesmama, no našlo se tu i mjesta za stare blues klasike, Roberta Johnsona, Jimija Hendrixa, J.J. Calea i ostale što ih je proslavio Clapton.

Winwoodove klavijature i Claptonova gitara savršeno se nadopunjuju i izmjenjuju i nikada se ne bi reklo da su obojica već u sedmom desetljeću života. Doduše, neke pjesme prečesto odlutaju u jam-session, ali teško da će to zasmetati obožavateljima ove dvije legende.

Ipak, da su oba glazbenika predstavljena ravnopravno, bilo pjesmama ili izvedbom (Clapton je puno više u prvome planu), da je set lista malo maštovitija, dojam vrhunske svirke dvojice veterana bio bi još ljepši.