Vratila se nova ‘frankensteinska’ verzija Fear Factorya

    1504

    Fear Factory

    Mechanize

    Datum izdanja: 05.02.2010.

    Izdavač: Candlelight Records

    Žanr: Industrial Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Mechanize
    2. Industrial Discipline
    3. Fear Campaign
    4. Powershifter
    5. Christploitation
    6. Oxidizer
    7. Controlled Demolition
    8. Designing The Enemy
    9. Metallic Division
    10. Final Exit

    Vjerojatno najčudnija muzička priča ispričana u zadnjih 12-ak mjeseci zove se Fear Factory. Početkom tisućljeća žestoko su se zamrzili gitarist Dino Cazares i pjevač Burton C. Bell i tako uništili karijeru benda.

    Iznenađujuće, trojac se okupio bez Dina, basist Christian Olde Wolbers
    primio se gitare, bas je na koncertima prepustio velikom Byron Stroudu
    i tako su snimili dva, za Fear Factory, prosječna albuma. No,
    iznenađenjima tu nije kraj.

    Nije čudno što su se Burton i Dino pomirili. Nije čudno ni što su se zaželjeli zajedničke svirke pa su odlučili pokrenuti novi bend sa Stroudom i legendom Gene Hoglanom na bubnjevima. Ali, ono što nitko nije očekivao je imenovanje tog projekta – Fear Factory. Raymond Herrera i Wolbers bez riječi objašnjenja više nisu dio benda i, kako to biva u modernim vremenima, krenula je pravna bitka.No, Bell i Cazares sve su nazivali ‘profesionalizmom’ i bez previše pogleda unatrag najavili izlazak albuma “Mechanize“. Loš okus u ustima svih povezanih s bendom i svih fanova djelomično je ispran preslušavanjem ovog nehumanog čudovišta koje su snimili.

    Mechanize” i “Industrial Discipline” uletjele su beskompromisno i žestoko, pokazale su nepromijenjenu formulu njihovih stvari, uobičajeni pristup konstrukciji pjesama i vrlo jasno kažu – Dino is back! Propeleri na duplom basu, zaštopani riffovi i uobičajeno pokušavanje Burtona da svojim zastarjelim pjevanjem na refrenima postigne dinamični kontrast.

    Muziku podržava

    Nakon njih stiglo je ono što je sam bend odabrao da predstavi ovaj album i definitivno nisu pogriješili. “Powershifter” ponudili su još davno, a prvi službeni singl “Fear Campaign” ima jednu toliko dobru rifčugu koja će cijele godine konkurirati za najbolji metal trenutak.

    Događa se u nastavku albuma da zvuči kao da su se malo ispuhali pa čak i u trenucima kada na “Oxidizer” i anti-religioznoj “Christploitation” zazvuče ponavljajuće i dosadnjikavo, uvijek se naleti na riff koji zvuči jednako dobro kao i pred 15-ak godina.

    Najdinamičnije su ‘fajterska’ “Designing The Enemy” i zadnja “Final Exit” na kojoj su se ozbiljno poigrali s kontrastnim elementima nehumanog peglanja po tehničkim ritmovima i atmosferičnim dijelovima gdje Bellu daju šansu da propjevuši (o uobičajenim temama futurističke borbe ljudi i strojeva) i pokaže da taj element nije uspio unaprijediti kroz godine.

    Skoro sve stvari imaju sličan predložak, sve je to tako jednostavno, tako uobičajeno, tako očekivano za njih, ali treba reći i – tako dobro! Album je sigurno pobijedio u borbi albuma sa Dinom i albuma bez Dina, a ako ga je potrebno smještati, vjerojatno bi se našao negdje u fazi između “Demanufacture” i “Obsolete”.

    Malčice mi je žao te odvratne poslovne pozadine ovog albuma, ali muzička činjenica je da su basista i bubnjara zamijenili ekipom od kojih je teško naći bolje. Tu nisu ništa izgubili, osim ljudskosti koju njihova brutalna i mehanizirana muzika tako i tako ima malo.

    Muziku podržava