Vratila se nova ‘frankensteinska’ verzija Fear Factorya

Vjerojatno najčudnija muzička priča ispričana u zadnjih 12-ak mjeseci zove se Fear Factory. Početkom tisućljeća žestoko su se zamrzili gitarist Dino Cazares i pjevač Burton C. Bell i tako uništili karijeru benda.

Iznenađujuće, trojac se okupio bez Dina, basist Christian Olde Wolbers
primio se gitare, bas je na koncertima prepustio velikom Byron Stroudu
i tako su snimili dva, za Fear Factory, prosječna albuma. No,
iznenađenjima tu nije kraj.

Nije čudno što su se Burton i Dino pomirili. Nije čudno ni što su se zaželjeli zajedničke svirke pa su odlučili pokrenuti novi bend sa Stroudom i legendom Gene Hoglanom na bubnjevima. Ali, ono što nitko nije očekivao je imenovanje tog projekta – Fear Factory. Raymond Herrera i Wolbers bez riječi objašnjenja više nisu dio benda i, kako to biva u modernim vremenima, krenula je pravna bitka.No, Bell i Cazares sve su nazivali ‘profesionalizmom’ i bez previše pogleda unatrag najavili izlazak albuma “Mechanize“. Loš okus u ustima svih povezanih s bendom i svih fanova djelomično je ispran preslušavanjem ovog nehumanog čudovišta koje su snimili.

“Mechanize” i “Industrial Discipline” uletjele su beskompromisno i žestoko, pokazale su nepromijenjenu formulu njihovih stvari, uobičajeni pristup konstrukciji pjesama i vrlo jasno kažu – Dino is back! Propeleri na duplom basu, zaštopani riffovi i uobičajeno pokušavanje Burtona da svojim zastarjelim pjevanjem na refrenima postigne dinamični kontrast.

Nakon njih stiglo je ono što je sam bend odabrao da predstavi ovaj album i definitivno nisu pogriješili. “Powershifter” ponudili su još davno, a prvi službeni singl “Fear Campaign” ima jednu toliko dobru rifčugu koja će cijele godine konkurirati za najbolji metal trenutak.

Događa se u nastavku albuma da zvuči kao da su se malo ispuhali pa čak i u trenucima kada na “Oxidizer” i anti-religioznoj “Christploitation” zazvuče ponavljajuće i dosadnjikavo, uvijek se naleti na riff koji zvuči jednako dobro kao i pred 15-ak godina.

Najdinamičnije su ‘fajterska’ “Designing The Enemy” i zadnja “Final Exit” na kojoj su se ozbiljno poigrali s kontrastnim elementima nehumanog peglanja po tehničkim ritmovima i atmosferičnim dijelovima gdje Bellu daju šansu da propjevuši (o uobičajenim temama futurističke borbe ljudi i strojeva) i pokaže da taj element nije uspio unaprijediti kroz godine.

Skoro sve stvari imaju sličan predložak, sve je to tako jednostavno, tako uobičajeno, tako očekivano za njih, ali treba reći i – tako dobro! Album je sigurno pobijedio u borbi albuma sa Dinom i albuma bez Dina, a ako ga je potrebno smještati, vjerojatno bi se našao negdje u fazi između “Demanufacture” i “Obsolete”.

Malčice mi je žao te odvratne poslovne pozadine ovog albuma, ali muzička činjenica je da su basista i bubnjara zamijenili ekipom od kojih je teško naći bolje. Tu nisu ništa izgubili, osim ljudskosti koju njihova brutalna i mehanizirana muzika tako i tako ima malo.