Vraćeni izgubljeni horizonti

Jesmo li svi skupa preboljeli Tima Tolkkija? Jesmo. Jesmo li s “Polaris” čuli i vidjeli da Stratovarius i bez njega može napraviti dobar album? Jesmo. E, pa onda nam ništa drugo ne preostaje doli da nastavimo dalje, zajedno s bendom takvim kakav je sada.

A sada je, sudeći po drugom post-Tolkki albumu, na dobrom, čak jako dobrom putu da vrati barem djelić slave koji mu pripada kao jednom od, uz Helloween, svakako najvažnijih bendova power metal scene, a koju je uredno prosipavao (naj)veći dio proteklog desetljeća.

Nema sumnje da su s “Elysium” momci dokazali kako su se otarasili svih lanaca i opterećenja, svih zlih duhova prošlosti, isplivali na površinu, udahnuli punim plućima i ponovno napisali, komponirali i snimili jedan jako dobar album. Poletan, prpošan i ničim opterećen, epikom i teatralnošću čak i nabijeniji od “Polarisa“, od kojeg je naslijedio svjež zadah, provjetravanu produkciju, ali i nadogradio na sve to još i strukturalniju, kompliciraniju, progresivniju formu.

I ove pjesme odišu svježinom, nemaju previše ponavljajućih dijelova, prepune su zavodljivih melodija, uzvišenih refrena, raskošnih gitara, univerzalnosti klavijaturističkih izvedbi koje uobičajeno odišu neoclasiccal soundom. Kotipeltovi vokali su izrazito dobri, najbolji u sporijim i srednjeritmičnim pjesmama nabijenim emocijama, zborske back zvedbe ih odlično poklapaju gdje god se pojave, a prostora za određene korekcije ima u bržim i agresivnijim naslovima.

Također, nakon dugo vremena ovo je album koji nema neprobavljive ili teže probavljive pjesme, pa je i prvi singl “Darkest Hour” jedan sasvim dobar, žestok melodic power track, što ranije nije bio slučaj. Već je on dao naslutiti da će se u nastavku moći čuti jako lijepo složeni riffovi i melodične, brzopotezne solaže, koje se izvrsno slažu s klavijaturama i svakim albumom sve su sjedinjenije i sve bolje zvuče, bilo u varijanti nadopunjavanja ili pak dubliranja.

“Under Flaming Skies” brža je neoclassical-power-prog metal stvar s jakim bubnjem i dosta solo basa, koju otvara i zatvara orijentalna ambijentala, a “Lifetime In A Moment” krasna je naepizirana prog-power balada u stilu “King Of Nothing” s prošlog albuma.

Izrazito emocionalna “Move The Mountain“, s piano i gitarskim akustikama, te neo-progressive klavijaturama spada u red boljih ‘laganinija’ koje je Stratovarius napisao, a “Event Horizon” je snažan, furiozan power metal s izrazito moćnim solažama i završnim odbrojavanjem.

Naslovna stvar “Elysium” priča pak je za sebe. Definitivno, jedna od boljih stvari koje je bend ikada napisao, a da je najduža, to nema nikakve sumnje. U osamnaest minuta i šest sekundi utrpala se gomila dramaturgije, epike, najviše sporog, baladnog ritma, središnje kaotičnosti s najizraženijim duplo-pedalskim drum razaranjem, žestine i brzine, pa odličnog pjevanja u kontinuitetu, titrajućih basova, isprekidanih gitarističkih i klavijaturističkih sola, te jednog izrazito, čak neuobičajeno dugog klavijaturističkog soliranja.

Pravo finale još jednog kvalitetnog albuma Stratovariusa, nakon kojeg se s velikom sigurnošću može za taj bend reći da se vratio. U to više nema niti miligrama sumnje. Pa stoga svi njegovi fanovi sada definitivno mogu odahnuti i proslaviti povratak svojih miljenika na mjesto koje im pripada. Uz sam vrh power-heavy metala.

Nakon svega što su proživljavali, dobar album je najmanje čime im se bend mogao odužiti. A u biti, fanovi su samo to cijelo vrijeme i tražili.