Volim rock, ali ne ovakav!

British Sea Power jedni su od miljenika britanskih medija. Koji je razlog tome stvarno ne znam, budući da u karijeri imaju svega nekoliko odličnih pjesama, par suvislih, dok su ostale vrlo blijede.

I na njihovom trećem album, koji je tako prozaično nazvan “Do You Like Rock Music?“, događa se slična situacija, jer je i on rađen po formuli s nekoliko hit singlova i brdom propuha i prašine između toga s time da te hitoidne pjesme nemaju snagu poput “It Ended on an Oily Stage” ili “Please Stand Up” s prošlog albuma “Open Season”.

Dečki dolaze iz Brightona, a okupili su se tijekom 2000. Glavnu kreativnu polugu čine Yan i Hamilton koji sviraju (gitaru i bas) i pjevaju, a tu su još Noble na drugoj gitari i Wood na bubnju. Njihov bivši klavijaturist Eamon, koji je otišao iz benda jer su odlučili da im ne treba, osnovao je vrlo dobar zafrkantski sastav Brakes, koji je mnogo interesantniji od British Sea Power.

Već svojim prvijencem “The Decline of British Sea Power” doživjeli su salve oduševljenja, a kritičari su velikom većinom pisali same lovorike o dotičnom albumu. Sljedeći “Open Season” donio je već spomenute hitove, ali ne i značajni uspjeh van Otoka.

Početak 2008. određen je kao definitivni proboj British Sea Powera u elitne svjetske rock bendove, ali od toga, na svu sreću, neće biti ništa zbog slabašnog “Do You Like Rock Music?”.

Sastav se uspoređuje s Pixiesima, The Cure i Joy Division, ali stvarno ne vidim razlog smještati tako velike bendove u isti kontekst s njima. Bend svira pop rock s gitarama koje su uklopljene u nedefiniranu glazbenu podlogu, a cijeli zvuk je vrlo sanjiv, prvenstveno zbog vrlo falsetiranog vokala koji zvuči vrlo blijedo, kao da čovjek uopće nema vokala pa se samo trudi ispuštati neke tonove.

Album otvara neprestano ponavljanje naslova same pjesme “All In It” u vrlo psihodeličnoj atmosferi u kojoj se ističe prodoran bubanj, a slijedi ju šest i pol minuta duga “Lights Out for Darker Skies” koja je jedna od najboljih, ako ne i najbolja na albumu budući da ima eksplozivne gitare, jak ritam i žestoku izvedbu, a pred sam kraj pjesme mijenja se u nešto sasvim novo, laganije i smirenije.

“No Lucifer” pjesma je u kojoj se postepeno pumpa ugođaj da bi refren ispao što efektniji, a najavni singl “Waving Flags” jedan je od njihovih najlošijih singlova dosad u kojem su vrlo iritirajući ‘ooooh’ i ‘aaaaah’ koji se zavlače prije, za vrijeme i poslije pripjeva.

U “Canvey Island” koja govori o različitim tragedijama koje su zahvatile ljudski rod tijekom vremena, najviše se približuju bendovima tipa Athlete s vrlo velikom dozom emotivnosti u pop-rock izričaju, dok je instrumental “The Great Skua” pravo iznenađenje i osvježenje.

Do kraja treba još izdvojiti iznimnu i netipičnu “No Need to Cry” i posljednju, osmominutnu “We Close Our Eyes” koja je previše razvučena.

Na njihovo pitanje iz naslova ‘Volim li rock glazbu?’ moj odgovor je definitivno ‘Da, volim, ali…’. Naravno da uvijek postoji ‘ali’, a ovdje je on tu iz razloga što ne volim ovakvu rock glazbu gdje gitare uopće nisu definirane, gdje je cijeli zvuk vrlo popičan, gdje su vokali loši, gdje ima brdo nedostataka preko kojih se ne može prijeći.

Čitajući prve britanske recenzije ovog albuma opet se vide sami hvalospjevi, ali neka im tako i bude, neka samo oni i budu popularni na domaćem terenu jer zasigurno drugdje ne mogu biti s ovakvim blijedim izdanjima.