Vokalna odlučnost i gitarska (pre)potencija

Nasljednik prošle godine reizdanog “Svölk ‘Em All” došao je nekako brzo, čak i malo prebrzo, s razmakom manjim od godinu dana.

A i ne samo došao, već i u svojoj formi ponudio neke novitete, koji se,
doduše, ne bi mogli nazvati revolucionarnim pa bismo zato možda prije
mogli pričati o njemu u kontekstu različitosti. I dok je prošli album
bio dosta raznovrstan, s nekoliko objedinjenih stilova, većeg i manjeg
utjecaja, “Nights Under The Round Table” malo je suzio glazbene
utjecaje, pa se uglavnom zadržao na miksu stoner rocka i hard’n’heavya.Što će reći da je ovo žešći, čvršći, agresivniji, samim time i puno potentniji album od svog prethodnika, gdje su do izražaja puno više došle gitarske izvedbe. Naravno, u prvom redu one riffičnog izražavanja, sola baš i nema, a i nije ga (pre)puno za očekivati, no iz toga se izrodio i problem. Naime, gitarske izvedbe često zagušuju i u drugi plan bacaju odlične (i odlučne) melodijske linije vokalnih izvedbi, koje se moraju svojski potruditi da se uzdignu i budu nositelji teških, ali istovremeno podosta primamljivih pjesama.

Dodamo li tome generiranje i često guranje basa u prvi plan, te činjenicu da su bubnjevi nemali broj puta izbačeni iznad svih instrumentalija, nameće se zaključak da nivelacija instrumenata kod produkcije i nije baš najsretnije napravljena. Jest da glazba koja je ovdje kombinirana sama od sebe nameće potrebu da bude glasna, energetska, napucana i nabildana, ali i tu se, dojam je, stvari daju puno bolje uskladiti nego je to slučaj.

Ipak, album ima nekoliko upečatljivijih pjesama, a jedna od njih je stoner/hard rock “Living By The Sword“, ‘uokviren’ s folk akustikama. “Painbringer” nakon tutnjajućeg bas otvaranja donosi teže doom riffove u srednjem ritmu, da bi se u drugom dijelu transformirala u melodičniji hard rock. Obrnuto je u slučaju “Feed Your Soul“, stoner doomom je ‘opterećena’ “Fallen“, klasičniji heavy/hard rock nalazimo u “Bearserk“, “Break My Bones” i “This Is Where It Ends” opasno vuku na ranije radove Black Sabbatha, uključujući i vokalne izvedbe, dok “To Conquer Death You Only Have To Die” u uvodnom dijelu, kojim dominira bas, podsjeća na The Doors, a u kompletu donosi najviše psihodelije od svih devet koliko ih se nalazi na albumu.

Mnogi će reći da je “Nights Under The Round Table” logični nastavak prošlog albuma, no često ta riječ ‘logično’ zna sama u sebi imati puno logika, pa je pitanje koliko je ovdje ima smisla koristiti. Možda je najtočnija konstatacija kako je ovo ipak nešto tečniji i za slušanje pogodniji, manje kompliciran, ali opet album kojemu se nikako ne može prilijepiti karakteristika – jednostavan. Jer on to jednostavno nije i priđe li mu se s takvim stavom, bit će ga puno komotnije konzumirati.