Vojska hippy-simfo-pop-rock romantika

Tim DeLaughter je, izgleda, teški fanatik simfonijskih pjesama pa me čudi kako nije počeo pisati modernu klasiku, nego se poigrava pop glazbom. Njegov bivši bend, Tripping Daisy, slagao je ‘velike’ simfo-rock skladbe, a bend se raspao nakon smrti bubnjara (srčani udar uzrokovan prekomjernim uživanjem droga).

Smrt je jako pogodila DeLaughtera pa je malo prolupao, ali se pronašao u religioznosti izvan crkve. Uskoro mu je pala na pamet ideja za novi projekt, kojim bi svirao pop simfonije u bendu s velikim brojem članova, a nazvao ga je The Polyphonic Spree.

The Polyphonic Spree su vrlo neuobičajen bend na današnjoj sceni, broj članova im uvijek varira, a gotovo ih uvijek sačinjava debelo preko 20 glazbenika. Već s prvijencem “The Beginning Stages Of…” skrenuli su pažnju na sebe, sa svojim choral-simfo-pop-rock pjesmama, zbog kojih su dobivali i nagrade za inovativnost u glazbi (primjer NME 2003.). Na njoj su imali niz vrhunskih kratkih pjesama i “A Long Day”, nesuvislu ‘perverziju’ koja traje preko pola sata, a toliko je iritantna da ju nisam uspio niti jednom preslušati do kraja.

Sljedećim albumom, “Together We’re Heavy”, napravili su mali zaokret pa su sve pjesme produžili, zbog čega je album trajao gotovo dvostruko duže nego prvijenac, kad bismo mu oduzeli već spomenutu pjesmu. I u takvoj formi bend nije izgubio perfektnu nit za melodijom, zbog čega mi je i postao jedan od najdražih bendova. Prošlogodišnji EP “Wait” sadržavao je niz prerada (najzanimljivija prerada Nirvaninog “Lithiuma”), a bio je svojevrsna predigra za novo izdanje “The Fragile Army“.

Svakim albumom mijenjaju i cijeli imidž pa su tako s debijem furali bijele halje, dok su s drugim albumom halje dobile na šarenilu (žute, narančaste, zelene, crvene, roze…). U takvim izdanjima mogli ste ih vidjeti i na našoj televiziji dok su gostovali u serijama “Stažist” i “Las Vegas”. Nije bilo teško pogoditi da će i za “The Fragile Army” promijeniti dress-code pa su, kako i sam naziv kaže, obučeni kao nježna vojska, u uniformama s oznakama crvenoga križa i velikog srca.

Glazba The Polyphonic Spreea na “The Fragile Army” nije se previše promijenila u odnosu na prva dva albuma, ali bih rekao da je ovo ipak za nijansu lošiji album od prethodnih. Razlog tome je što se u većini pjesama igra na sigurno, imaju tipičnu pop formu ‘kitica-refren-kitica’, a i mnogo je manje eksperimentiranja s melodijama nego prije. Ipak, tu je niz pjesama u kojima ćete moći bezbrižno uživati jer su vrlo optimistične, melodične, bogate zvukom…

I dalje je bio velik broj instrumenata u igri kad su se slagale glazbene podloge pa se uz standardne gitaru, klavir i bubanj ne libe upotrijebiti harfu, orgulje, trombon, flautu, francuski rog, raznovrsne udaraljke… Baš ta raznolikost uz veliki prateći zbor daje posebnu glazbenu sliku koju su The Polyphonic Spree isfurali gotovo do savršenstva.

Nakon kraćeg uvoda, na kojem se opraštaju od prošlog albuma, The Polyphonic Spree počinje vrlo bombastično, s jednom od najpjevnijih i najmelodičnijih pjesama albuma “Running Away“, koja je malo bržeg ritma ukrašena neprestanim ‘aaaa’ zbora u pozadini.

Naslovna “The Fragile Army” posvećena je ‘legendarnom’ američkom predsjedniku koji još uvijek vlada svijetom, a skroz je lagana na početku, da bi kasnije malo živnula. “We Crawl” je još jedna višeslojna laganica, vrlo sanjivog vokala upotpunjenog instrumentarijem koji daje odličnu kemiju samoj pjesmi.

Na prošlogodišnjem EP-u bend nas je već upoznao sa skladbom “Mental Cabaret“, a u klavirski vođenoj “Guaranteed Nightlite” nema previše solopjevanja, već je zbor u prvom planu sve dok se ne promijeni ritam pjesme, u čemu je bend među najboljima, jer uvijek uspije složiti po nekoliko različitih melodija koje zajedno čine pjesmu u cjelini bez ikakvog nesklada.

“Light To Follow” je pomalo u bowievskom stilu, prepuna eksperimentiranja sa zvukom, dok je “Watch Us Explode (Justify)” brza, vesela, neodoljiva, hipnotična…

Najviše volim kad albumi završavaju s pjesmom koja se nekako najviše ističe na njemu. Tako se i ovdje dogodilo, jer je “The Championship” karakteristična za bend, a opet toliko različita, s naizmjeničnom promjenom muško-ženskih vokala, što glasovnu harmoniju čini još širom i bogatijom.

Vraćajući se na formu s ‘kratkim’ pjesmama, bend je malo izgubio na lucidnosti koju su pokazivali prošlim albumom, gdje su u nekoliko navrata mijenjali ritam pjesama da bi postigli što bolji efekt u njima. Ono što su izgubili, nadoknadili su skladnijim strukturama koje će biti prihvatljivije većem broju ljudi. Time će još više povećati svoju bazu fanova koja raste iz dana u dan, a među najpoznatijim pobornicima su David Bowie i Jarvis Cocker.

Uvijek je dobro da se javljaju ovakvi bendovi koji su izvan svih standardnih mjerila, što ukazuje da ima ljudi koji se ne zadovoljavaju općeprihvaćenom masovnom produkcijom, nego pokušavaju (barem malo) promijeniti politiku velikih labela.

‘Nježna vojska’ sigurno kroči sa svojim pop-simfonijama, koje vas mogu bez problema opustiti i oduševiti, ali samo ako im dopustite.