Vojko V “DVOJKO”: ultimativan hrvatski anti-heroj

Htjeli mi to priznati ili ne, Vojko V je kroničar našeg vremena. Kako danas povjesničari proučavaju Popa Dukljanina za opise srednjevjekovne Hrvatske, ne vidim nikakav razlog zašto i nas oko 2600. godine ne bi proučavali na bazi Vojkovih kompozicija. Ili kao dio Dječaka, Kiše metaka, ili u solo izdanju, Vojko V ostavio je neminovan trag u Hrvatskoj pop kulturi – uspio je postati i kviz pitanje u “Potjeri” i referenca saborskih zastupnika istovremeno. Njegov beskarizmatičan pristup do života, prikazivanje i stvaranje slike izgorjelog izvođača i anti-heroja, apsurd, (be)smisao te usto i iznimno dobro uklopljeni eksperimenti (poput 7/8 ritma u “Zovi čovika”) postavili su Vojka kao unikatnu pojavu na hip-hop sceni. Zato je nakon njegovog solo prvijenca „Vojka“, njegov drugi album bio toliko više iščekivan. Dakle, nakon briljantnog kaosa koji je bio „Vojko“, što možemo očekivati? Kako dalje?

Odgovor smo dobili u „DVOJKU“, Vojkovom drugom studijskom albumu. Kažu da je ime znak, tako je i „DVOJKO“ u biti jedna od mnogih brojnih igara riječi koje se mogu naći na albumu. Životna tematika isfrustriranog Vojka, koji se pokušava snaći u metežu slave, očinstva te društvenih fenomena ovaj je puta dobila svoj itekako dostojan nastavak. Vojkov antiherojski pristup životu, izgledno bez ikakvog traga karizmatičnosti, nastavlja se u punoj brzini. Isforsirane rime, poput onih pokazanih tijekom gostovanja u „Nedjeljom u 2“ (Najdraže voće mi je kruška/Najdraže oružje mi je puška), na „DVOJKU“ se samo nastavljaju. Album se u biti i otvara „Sharebedžijom“, u kojem nije opjevan Rade Šerbedžija, već se njegovo prezime upotrebljava samo za igru riječi (Sherean puno stvari, zovu me Sharebedžija/Jeden puno mesa pa me zovu mesija). I ti punovi toliko su loši da bole. Ali kod Vojka, oni su definitivno na mjestu. Otkad je napravio onu bezvremensku rimu o ćunama i inćunima u „Zovi čovika“, jednostavno je nemoguće zamisliti Vojka bez onog što bi pak kod nekog drugog bilo percipirano kao manjak inventivnosti.

Vjerojatno vrhunac tog lingvističko-semantičkog apsurda pokazuje „Ela“, u kojoj se svaki stih rimuje na -ela. Ali ipak, taj apsurd na nekoliko dijelova u albumu postaje zamoran – neke pjesme, poput „Nikoliko“ jednostavno daju osjećaj kao da je Vojko mislio da je jednostavno morao nešto izbaciti van, samo da bude. I da, možda se možemo smijati svijetu apsurda Vojka, ali ispod tog apsurda kriju se samokritičnost, depresija te problemi sa shvaćanjem samoga sebe. Vjerojatno jedna od najboljih kompozicija na albumu, “Evo me opet” tako pretvara sve unutarnje anksioznosti u jednu živu sliku ranjavanog umjetnika, frustriranog prvenstveno sobom, monotonijom života (Na silu spominjem koku i speed/Tako da dica mi dođu na nastup) te o nekakvom romantičkom bježanju u afektivno toplija, ljepša mjesta (Došli smo na Dugopolje/I odma se osjećam bolje/Kad pogledam dolje sa Klisa). Vojko se u tom albumu spominje kao svašta (“đubre” u “Evo me opet”, “simpatičan ka Martin Shkreli”, “ekstraterestijalno biće” u “Opa”), kameleonski mijenja svoju osobnost, iako ti pridjevi obično dođu na nešto autodestruktivno. Jednostavno kod nekih dijelova imam nekakvu patološku potrebu pitati Vojka: brate, jesi li dobro?

Vojko niti na ovom albumu ne propušta priliku obraditi najveće anksioznosti te napetosti društva. Kontroverze oko cijepljenja te teorije zavjere vrlo su vješto obrađene u “Vinu”, dok su u „Saborskoj penziji“ dosta mlako (barem ako gledamo Vojkove prijašnje takeove na stanje društva, poput “Kako to?”) obrađeni konstantni problemi hrvatske državne uprave. Osim satire, Vojko V kaotično miješa tekstove s ugodno uštimanim prijetnjama (“TT-33”), noćnim morama roditeljstva (“Umoran”, stih Prije smo slušali Migose, sad slušamo Zagrebačke mališane) te društvenom hipokrizijom (“Ela”, stih Sidim doma, slušam Bolero od Ravela/Pa ga ugasim i stavim Kalash Criminela).

“DVOJKO” definiraju i pažljivo odabrani, te još pažljivije implementirani sampleovi. Vojko na ovom albumu vrhunski iskorištava različite sampleove, kojima stvara sumornu i tešku atmosferu. Tako prije spomenuto romantičko sanjanje u “Evo me opet” podebljava sampleom iz istoimene pjesme pokojnog Ljubiše Stojanovića Louisa te Južnog Vetra, koja govori o nostalgičnom vraćanju ljubavi. Romantično, zar ne? Sampliran je i Jasmin Stavros u Vojkovoj elegiji roditeljstvu (“Umoran”), a Vojko se za dobar sample nije ustručavao zaviriti i u YouTube klasike – tako možemo čuti i legendarnog vojvođanskog trenera Svetislava Stevanovića Limenog i njegov “DRAGANEEEEEEE!” u “Opa”.

Osim sampleova, Vojko nas iz i glazbenoga aspekta vodi u različite svjetove. “Bunga party” je tako recimo nekakav kaotičan miks trancea te junglea kojeg bi, da je napravljen 1998. godine, sigurno vidjeli kao glazbena podloga razularenim tinejdžerima u belgijskom Thunderdomeu, dok s druge strane atonalni kaos kod „Umoran“ predstavlja savršenu zvučnu metaforu za mračnu stranu roditeljstva. Nakon mantričnog izderavanja svih zadaća oca (Pelenu minjaj/Kolica guraj/Idemo tata/Ljuljačku ljuljaj) dolazi rezigniran, usporen refren Jasmina Stavrosa. Briljantno. Samo se poslije “Umoran” pitam gdje su hrvatski YouTuberi koji bi mogli početi stavljati slowed+reverb varijante opusa Jasmina Stavrosa.

Vjerojatno jedna od jačih točka ovog albuma je Vojkovo enciklopedijsko znanje pop kulture, koju onda, na smislen ili nesmislen način miješa u svoje pjesme. Vojko je uspio “DVOJKOM” napraviti spomenik pop kulturi, svim prolaznim trendovima, svim filmovima, glazbi, pa čak i računalnim programima koji su barem na jedan način zadužili hrvatsku i svjetsku kulturu.

Vjerojatno kulminacija svega toga je na kraju “Tour Life”, 20-minutna oda Vojkovoj turneji prošle godine, napravljene na uvodnu temu iz “Plodova zemlje”. Vojko V je u 20 minuta uspio nadrobiti bezbroj referenci te bezbroj apsurda te usput novih hrvatskih riječi, toliko dobrih da bi odnijele vjerojatno sve prve tri nagrade u časopisu Jezik.

“DVOJKO” je definitivno album čiji tekst možete otvoriti i samo beskonačno tražiti sve moguće i nemoguće postavljene reference. Znate, kad odete u Genius i onda se pitate što je sve Don McLean htio reći u “American Pie” – e, to. Ali Vojko. “DVOJKOM” je Vojko pokazao da je živ i u redu. Iako album možda nije toliko eksplozivan te eruptivan, iako možda nema obračuna s društvom, iako nema bombastičnih sudjelovanja i iako album trokira na nekoliko mjesta zbog usiljenih, bezvoljnih rima, Vojko je i ovim albumom održao status ultimativnog hrvatskog anti-heroja. Kako god da nastavi, i kakav god da bude “TROJKO” (kladim se da će njegov treći album biti trojko, mora biti trojko), Vojko je ovim albumom ili odlučio izbaciti dušu, ili reći ništa. Ali to ovisi o pjesmi.