Vjerojatno najvažnije i najbolje reizdanje godine

    1292

    The Thelonious Monk Orchestra

    At Town Hall (Keepnews Collection)

    Datum izdanja: 11.09.2007.

    Izdavač: Riverside / Aquarius Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Thelonious (complete version)
    2. Friday the 13th
    3. Monk’s Mood
    4. Little Rootie Tootie
    5. Off Minor
    6. Crepuscule with Nellie
    7. Little Rootie Tootie (encore)
    8. In Walked Bud
    9. Blue Monk
    10. Rhythm-A-Ning

    Iz friško pokrenute serije reizdanja arhivskih snimki legendarnog jazz producenta Orrina Keepnewsa – o čijem smo nastanku opširno pisali povodom recenzije albuma Billa Evansa – dolazi nam jedan uistinu povijesni dokument.

    Thelonious Monk je tijekom svoje iznimno turbulentne i raznovrsne karijere na svijet donio mnoštvo materijala, no kada je riječ o glazbi za big bandove, iza sebe je ostavio svega dvije službene ploče. Ovo je jedna od njih, i to prva – a utoliko i zanimljivija.

    Naime, čak i letimičan pogled na ukupan korpus Monkove glazbene ostavštine pokazuje genija iz Sjeverne Karoline kao gotovo isključivo lidera manjih sastava, trija i kvarteta. Neki od njih, kao famozni kvartet s Coltraneom (ali ne i samo taj!), fascinantna su svjedočanstva izrastanja tzv. ‘klasičnog’ jazza u moderne oblike žanra, procesa što ga je nakon bop-revolucije prvi nanovo zakotrljao upravo Monk ranih pedesetih sa snimkama za “Prestige” i, odmah potom, Keepnewsov Riverside.

    Danas se čini kako je svijest o tome da je jazz prve presudne korake prema istinskoj avangardi napravio upravo zahvaljujući Monku, donekle proklijala baš u vrijeme kada su Coltrane i enigmatični pijanist u kvartetu oduševljavali Greenwich Village i klub Five Spot. Ne samo zbog stasalog, heroina oslobođenog Coltranea i njegove konačno pronađene improvizacijske sigurnosti (a što se sve može pripisati Monkovu mentorstvu što je graničilo s očinstvom), već i zbog toga što je Monkov opus do tada već bio narasao do razmjera i značaja koje nije bilo moguće ignorirati.

    Muziku podržava

    Od etikete ‘ekscentrika’ i ‘luđaka koji usred skladbi zapleše na bini’ pa do angažmana s Traneom prošlo je svega pet godina, no u tom periodu nastale su neke ključne Monkove skladbe i albumi (“Monk Plays Ellington”, “Brilliant Corners”, klasik “Round Midnight”…) – što su postale kako favoriti šire jazz-publike, tako i neugasivo vrelo inspiracije za kolege glazbenike.

    Monk se tako koncem pedesetih konačno nametnuo kao autor čije neumoljive ideje nisu čudaštvo, već prije neizbježni smjerokaz u (još) bolju budućnost. “On je glazbeni arhitekt najvišeg reda” – bez okolišanja kazao je Coltrane – “od njega sam naučio o svakom aspektu glazbe”.

    Nije stoga čudo da je 1959. godine na red došla i ideja da se Monkove skladbe za male sastave okušaju u ruhu većih aranžmana. Ideja za projekt došla je od Monkovog prijatelja, producenta Julesa Colombya (starijeg brata Bobbya Colombya, osnivača Blood, Sweat & Tears) koji je sakupio bend po Monkovim uputama i spojio pijanista s aranžerom Halom Overtonom. Iako je svojevremeno svirao i s Oscarom Pettifordom, Stanom Getzom i Jimmyem Raneyem, ovaj klavirist se više bavio klasikom i aranžiranjem, čineći stoga dobar izbor za orkestralnu transkripciju Monkovih ideja.

    Keepnews je čitavu priču prihvatio od prve, tek se kasnije dosjetivši kako zapravo nema pojma što znači snimati u koncertnoj dvorani. Prva očita implikacija bila je kako se svaka skladba može izvesti samo jednom, bez ponavljanja, te da će nakon nekoliko skladbi trebati napraviti manju stanku kako bi se pripremile nove trake za snimanje. Dodatno, ozvučavanje big banda s tadašnjom je tehnologijom bilo bitno složenije pa je dogovoreno da prvih par skladbi odsvira tadašnji Monkov kvartet, koji je ionako činio dobar dio novostvorenog orkestra.

    Te tri uvodne izvedbe kvarteta na ovom su reizdanju (kao tri posljednja broja na disku, pri čemu iskače odlična završna “Rhythm-A-Ning“) dostupne prvi puta – jednako kao i cjelovita verzija prve orkestrirane skladbe te večeri, “Thelonious“, s kojom Monk inicijalno nije bio zadovoljan, i koja je godinama čamila u arhivama dok, na nagovor još jednog legendarnog producenta, Michaela Cuscune, nije pronađena i remasterirana.

    Već i sama činjenica da se na reizdanju nalazi gotovo pedeset posto neobjavljenog materijala tako značajnog umjetnika, i u tako rijetkoj koncertnoj prigodi, bila bi dovoljna za aklamaciju – no glazbeni materijal sam po sebi toliko je superioran da ove činjenice nemilosrdno gura u drugi plan.

    Čitav koncert započinje gotovo srednjostrujaški, s “Theloniousom” koji zvuči tako mekano da biste ga prije pripisali Count Basieu, i dugim, desetominutnim bluesom “Friday the 13th” što ga je Monk inicijalno snimio još za Prestige sa Sonnyem Rollinsom, koji je ovdje ipak daleko bolji od originala (iako nikako ne spada u vrh Monkova opusa).

    No već “Monk’s Mood” daje do znanja da su ove dvije skladbe bile samo zagrijavanje za ostatak večeri – i to kakav!

    Nenametljiva Overtonova orkestracija epskog Monkovog standarda – kojoj prethodi fantastični pitagorejski dvominutni piano solo – izvrsno ukazuje na jednu od temeljnih odrednica Monkova djela, u kojem se na tradicionalne ritmove genijalnom inventivnošću kaleme sasvim drukčije harmonije, disonance, pa čak i apsolutni solistički redukcionizam, za što je najbolji primjer Monkov solo u samom centru izvedbe.

    Tvrdoglavo uvrnuta i beskrajno duhovita ‘različitost’, međutim, odlazi još i dalje u apsolutnom zgoditku čitave večeri, fascinantnoj izvedbi “Little Rootie Tootie” na kojoj puhačka sekcija iz sve snage i zadivljujućim feelingom slijedi vrtoglave Monkove pasaže (čijom je doslovnom transkripcijom za orkestar Overton još jednom pokazao duboko razumijevanje Monkovih izvorne zamisli) na opće oduševljenje publike.

    Uigranost sastava, nad kojom je Keepnews toliko strepio, pokazala se filigranskom, ne samo zbog discipline na kojoj je Monk očigledno inzistirao, već i mudrog odabira suradnika – Donald Byrd u to je vrijeme redovito svirao s odličnim bariton-saksofonistom Pepperom Adamsom na nizu hard-bop ploča i njihov zajednički izbor bio je puni dobitak, kao i angažman Phila Woodsa koji je također već svirao s Monkom i bio u punom usponu.

    Vrhunski razigrani, otkačeni “Off Minor” nudi pak pogled u efektnu, ali i krajnje reduciranu Monkovu harmonijsku pratnju odličnom solu Charliea Roussea, istu onu zbog koje je Miles Davis nakon legendarnih “Bags Groove” sessiona izjavio kako je ne može podnijeti Monkovu pratnju, jer ‘ona uopće ne daje nikakvu podršku’.

    Inzistiranje na krajnje ekonomičnom pristupu, čime se stalno dobija dojam kako klavir upada u prostor u kojem glazbe više nema negoli je ima, ali gdje se ostvaruje fascinantna, titanska efektnost gotovo svakog odsviranog tona, neupitni je Monkov zaštitni znak, vidljiv i u nježnoj posveti Monkovoj supruzi “Crepuscule with Nellie“, nakon koje slijedi ‘tehnički bis’.

    Ispada, naime, da je od svih zamki pri snimanju koncerta, izmjena vrpci bila daleko veći problem od uvježbanosti sastava. Monk nije slijedio Keepnewsove upute o pauzama između skladbi, tako da je prvoj izvedbi “Little Rootie Tootie” nedostajalo prvih par taktova, pa je Monk odlučio ponoviti sve na bisu, koji je najavio kao ‘ponovnu izvedbu obzirom da su tehničari uprskali snimku prve’. U reizdanju koje je pred vama, krnji početak prve izvedbe saniran je naljepljenim prvim sekundama bisa, tako da je dojam konačno potpun.

    Za kraj, vratimo se na početak članka: iako je “Philharmonic Hall Concert” iz 1963. uvijek bio na većoj cijeni od ove Monkove big band varijante, ovim reizdanjem se situacija poprilično mijenja.

    Town Hall Concert” Keepnewsove kolekcije nemjerljivo je jači od prvotne verzije albuma i pruža izvrstan uvid u rijetko, orkestralno lice glazbe genijalnog umjetnika. Kad se još pribroje perfektna restauracija zvuka i tri nove izvedbe kvarteta, zaključak se sam nameće – ovaj CD jednostavno morate nabaviti, bez iznimke. Izdanje kapitalno koliko i iznimno.

    Postava: Thelonious Monk – klavir, Jay McAllister – tuba, Robert Nothern – rog, Eddie Bert – trombon, Donald Byrd – truba, Pepper Addams – bariton saksofon, Charlie Rouse – tenor saksofon, Phil Woods – alt saksofon, Sam Jones – bas, Art Taylor – bubnjevi.

    Muziku podržava