Vjerni sebi i svojim fanovima

Baš bi bilo zanimljivo znati koliko je ljudi upoznato s činjenicom da su Napalm Death, legende, ujedno i osnivači jednog od najekstremnijih metal pravaca, grindcorea, na najranijim demoima početkom osamdesetih svirali kombinaciju hard corea i punka (“Punk Is A Rotting Corpse”).

Možda nebitan podatak, ali i on je dio povijesti ovog benda, kojeg su u potpunosti izbrisali iz muzičkog opusa svih narednih albuma, i, kao što je već istaknuto, okrenuli se maksimalnoj metalnoj brutalnosti, izražavajući svoje stavove kroz tekstove o politici, mržnji, agresiji, socijalnoj problematici i sličnim ‘porocima’ modernog društva.

Ustvari, ne baš maksimalnoj brutalnosti, jer su Napalm Death u svojem opusu uvijek bili nekako najprofinjeniji grinderi, sa najrazrađenijim aranžmanima i dosta elemenata, poglavito u gitarističkom dijelu, nalik na izvorni metal, a i mnoge su im pjesme imale i umjerenije ritmove.

Takav je slučaj i na novom studijskom albumu, koji je nekako došao prebrzo, dok se još nisu pravo slegli dojmovi s lanjskog “The Code Is Red… Long Live The Code“. No, nema se tu niti šta slijegavati, jer se u slučaju Napalm Deatha oduvijek znalo i zna što se može očekivati. Originalni grindcore s unikatnim Barneyevim vokalima, atonalnim gitarama, blastebeatevima i većim dijelom super brzim ritmovima.

Jedino što je malo zbunjujeće je intro “Weltschmerz“, koji djeluje nekako gothički, ali zato već od slijedeće pjesme “Sink Feast, Let Go“, preko “Fatalist” ili “Puritanical Punishment Beating” pa sve do završne “Smear Campaign“, na red dolazi ispaljivanje najbržih vokalno – instrumentalnih rafala, na koje su fanovi ovog benda navikli.

Benda od kojeg se uvijek očekuju dobri album, pa ta tradicija nije iznevjerena niti ovoga puta.