Vječna snaga oštrice jednog mača

Dugo su fanovi Thyrfinga, naravno, i ne samo oni, čekali novi studijski album svog omiljenog benda i on im se svima skupa napokon i dogodio. Nasljednik “Hels Vite” (2008) stigao je sa skoro četiri i pol godine ‘zakašnjenja’, s novim izdavačem, s novim bubnjarom Dennisom Ekdahlom (Raise Hell, Mystic Prophecy, Siebenbürgen) i s novim basistom, inače starim bubnjarom Joakimom ‘Jockeom’ Kristenssonom.

Tehničku ćemo formu upotpuniti podacima kako je ovo sedmi ukupno, a drugi album Thyrfinga s Jensom Rydénom (ex-Naglfar), da je sniman, miksan i masteriran u Fascination Street studiju u Örebrou s producentom Jensom Bogrenom, izuzev bubnjeva koji su rađeni u Soundtrade studiju s Joyem Debom (Siebenbürgen) i u Deadbeat Studiju, a cover je risao Costin Chioreanu iz Twilight13Media.

Prošli je album dosta podijelio kritiku i obožavatelje, praktički kao nijedan do tada, bilo je onih koji su ga doživljavali kao ‘pravi’ Thyrfing, ali i onih koji su vjerovali kako je to daleko od slavnih dana benda. Ovi potonji pravdajući takve teze, uz ostalo, i odlaskom ‘originalnog’ pjevača Thomasa Väänänena, čime se navodno zagubio dio bendova identiteta.Naravno da je najteža i najbolnija stvar koju glazbeni sastav može doživjeti odlazak pjevača, Thomas jest sjajan vokalist, totalno se uklapao u koncepciju Thyrfinga, ali ako se nešto takvo baš moralo dogoditi, Jens Rydén nameće se kao dosta dobra zamjenska opcija. I na prošlom, a još više na ovom albumu. Pjevač je to čiji prepoznatljivi, u kontinuitetu mračni, na mahove promukli, u kontinuitetu agresivni i dinamikama ispunjeni vokali vješto kombiniraju growl i scream izvedbe i izuzetno im je teško odrediti liniju razgraničenja. Također, izrazito su pesimistični i u inferiornijim, ‘razljućenim’ clean varijantama.

Dakle, da je problem u pjevaču, baš i nije, pogotovo ne u pjevanju, jer ono je dosta univerzalno, dosta raznoliko, plus toga, značajan je obujam pratećih izvedbi, kojima dominiraju one višeglasno-zborskog karaktera s beskonačnim promjerom epskog ugođaja. Nema nikakve sumnje da “De ödeslösa” spada u red najmračnijih Thyrfingovih izdanja, a melodičnost i orkestralna orijentacija, koje mu pojačavaju povijesno-epsku atmosferičnost, možda su jače i utjecajnije nego ikada. Dakle, materijal je to s jakim atmosferskim, katkad i phantasy pristupom, kombinacijom modernijih i etnom inspiriranim orkestracijama i vrlo jakim i čvrstim ‘old-school’ black-metal ‘gardom’. Isto tako, u sebi sadrži progresivne, ali ne baš prezahtjevne strukture, koje omogućuju jednostavniji prijenos (ne)raspoloženja, a nema ni prevelikih ritmičkih odmaka.

Uglavnom se radi o srednjim i sporijim ritmovima, jak je naglasak na melodioznosti, pa je, usprkos izraženom dark ambijentu, album protočan i slušljiv svima koji znaju (i mogu) uživati u takvim omjerima. Thyrfing je na ovom albumu kreirao moćne gitarske riffove koji su u najvećem dijelu blackerske, odnosno teže i ‘sirovije’ naravi, s ponekim tonovima koji odu u pravcu pojačane i brutalnije deatherske, ili pak ‘očišćenije’ heavy forme. Orkestracije daju klavijaturama posebniju dimenziju, one ne služe isključivo kao šminka ili podizač atmosfere i unatoč kompletnom sumornom okruženju, pjesmama udahnjuju dozu pristupačnosti koliko je to maksimalno moguće.

A opet, nisu presiljene i prepeglane, više su klasičarskog i etno, a skoro nimalo modernističkog ‘dizajna’. Bubnjarske su dionice također teškog, surovog i sirovog karaktera, najčešće prezentirane u pravilnijim ritmovima, ali isto tako, u bržim varijantama i kod njih nailazimo na pojačanu agresivnost i razbahaćenost, dok s bas sekcijama dobivamo totalni, mrkli mrak koji udara ‘drito’ u psihu.

“Mot Helgrind” ima izrazito turoban orkestralni uvod, puno agresije u srednje brzim ritmikama, kombinaciju growl i scream vokala, melankolični piano koji djeluje poput mosta koji tri segmenta pjesme spaja u jednu cjelinu, te jak etno-epic naboj u zborskim vokalima. Gusti riffovi, (pre)duboki basevi, akustike, orkestralni kontinuitet, poganska atmosfera i finalni miks akustika, grubih riffova i bubnjarskih prijelaza ukrašavaju pjesmu “Fordom“, a “Veners Förfall” u prvi plan baca svoju zlokobnu atmosferu i u moćnom srednjem ritmu više je blackerski orijentirana, s punim klavijaturističko-orkestralnim obolom i zborskim back pripjevima, uz staloženiji dio pri kraju.

Akustike i plemenski bubanj u “Kamp” unose novu dozu srednjevjekovne etno atmosfere uz pomoć zborskog pjevanja i clean vokala, koji se transformiraju u blackerske screamove, plus utjecaja heavya u gitarama, bubnjarskih ubrzanja, kontinuirane orkestralne podloge i puno catchya.

“Relik” je agresivnija pjesma sa sympho-black i ambijentalnim karakteristikama u nabijenom srednjem ritmu, puno screamova i izbočenijim gitarskim solom, hladan vjetar i mitološko zborsko ‘ojkanje’ uvod su u još jednu tmurnu pjesmu, “Vindöga“, s velikim obujmom melodijskog izražavanja, utjecajnim basom i jakim orkestralijama. Atmosferično-akustični početak ukrašava naslovnu pjesmu “De ödeslösa” s kontinuitetom screama, brzim ritmovima, agresivnim bubnjanjem, usporenijim, distorziranim solažama, podrhtavajućim basom, ujednačenom simfonijskom podlogom i akustičnim interludijem donosi najdramatičniji ugođaj i najjačeg je melodic-black sadržaja.

S albumom “De ödeslösa” Thryrfing se definitivno vratio, ako je uopće negdje nakratko i skoknuo, i potvrdio status ikone folk/black metala, koji već više od 15 godina drži zajedno s Einherjerom. Bend je to koji ima svoju snagu, svoju karizmu, svoju viziju i svoj identitet, u konačnici i svoje fanove, a sve je to održao i zadržao zahvaljujući prije svega kontinuirano kvalitetnom radu. Usto, bend je to s istančanim osjećajem za dramatiku i zatamnjenu tamu, kojom nas je ponovno jako čvrsto obujmio.